Proizvodnja mesa i mesnih prerađevina jedno je od najtajnovitijih i najopasnijih područja, sivih zona, današnje industrije. Naizgled na njemu vrijedi stotine strogih pravila, proizvodnju regulira vojska inspektora, a država stalno donosi nove i nove zakone, navodno, sve u korist potrošača.

Unatoč propagiranoj brizi, ulazak u bilo koje veće postrojenje u kojemu se uzgajaju, usmrćuju i prerađuju kokoši ili svinje trajno je zabranjen običnom mesojedu. Što se i zašto skriva od javnosti iza zatvorenih tvorničkih vrata, teško je doznati, djelomično zbog moći same industrije koja ucjenama s oglašavanjem uspješno kroti medije, pa mesojedu preostaje ili da bezglavo vjeruje u dobrohotnost proizvođača hrane i etičnost države ili da sam sebe anestezira od mučnih pitanja o porijeklu hrane na svome tanjuru.

Umjesto stvarnih uvida podmeću se slike tvornica hrane kao usavršenih verzija starinskih farmi na kojima se životinje slobodno kreću, jedu prirodnu hranu, pare se i razmnožavaju, dok jedre seljanke/radnice skupljaju jaja, proizvode sireve ili brinu se o teladi, a njihovi arhetipski parnjaci, muškarci (kao praiskonski lovci), obrađuju meso. A obrada ne uključuje prikaze ubijanja, zamlaćivanja i sakaćenja, puštanja krvi, deranja kože i tranširanja mesa. Umjesto realiteta prikazuje se završni proizvod, dovoljno apstraktan i upakiran u sentimentalizam, kao u reklami u kojoj se grupa slatkih klinaca otima za hrenovke na stolu.

Bog profita

Ali bez iluzija, ne samo da su današnje tvornice hrane miljama udaljene od načina rada na idilično zamišljenim farmama i da meso proizvedeno na njima nije zdravo za klince, nego se takvo što ne nastoji ni promijeniti. U tvorničkoj proizvodnji mesa normalizirale su se mnoge složene i tehnološki sofisticirane metode nasilja nad životinjama, a takva temeljna ljudska neetičnost pravda se tobože znanstvenim, općim istinama o životinjama kao nesvjesnim, neinteligentnim i neemotivnim bićima.

Uz to, industrija mesa rukovodi se istim neoliberalnim zahtjevima za profitabilnošću, rastom i uspješnosti kao i bilo koja druga današnja industrija, a u toj surovoj igri kapitala ne razmišlja se ni o dobrobiti životinja, ni o zdravlju ljudi, ni o zaštiti prirode. Imperativ je proizvesti što više hrane za što manje novca, i tu cilj opravdava sva sredstva: životinje se može držati u nehumanim uvjetima, manipulirati njihovom genetikom, mučiti ih, mrcvariti, ubijati po volji.

Temeljni problemi u današnjoj (globalnoj) proizvodnji mesa ne mogu se tako riješiti nikakvim dodatnim propisima ili strožim nadzorima; ne pomažu nove kazne, detaljne deklaracije na proizvodima, češće inspekcijske kontrole ili politički pritisci za usvajanje standarda (poput onih EU-a), jer je jednostavno cijela priča s proizvodnjom mesa i jedenjem mesa naopako postavljena. Trebalo bi se vratiti korak unatrag, na pitanja – treba li uopće jesti meso? Ako treba i ako su ljudi nepopravljivi svejedi, koliko ga često jesti, na koje načine ga proizvoditi i koliko patnje pri tome tolerirati?

Uvjerljivost priče

Ta temeljna pitanja postavlja i američki pisac Jonathan Safran Foer u svojoj knjizi Jesti životinje, rijetko strastveno i dojmljivo ispisanom tekstu u obranu životinja. Da bi napisao knjigu, Foer je godinama istraživao proizvodnju mesa u SAD-u, proučio mnogo literature i dokumenata, posjetio brojne farme, razgovarao s vlasnicima, radnicima u klaonicama i aktivistima, čak tajno noću upadao u tvorničke hale. Uopće, odradio je velik istraživački posao kakav se danas zaobilazi, i zbog toga što se u izdavačkoj industriji temeljitost često tretira kao gnjavaža, a istraživanje kao gubitak novca, i zbog toga što sami autori često štancaju tekstove pritisnuti rokovima i svojim nestrpljenjem.

Taj rudarski trud ipak nije najvažniji za ovu knjigu. Kao iskusan prozni pisac – autor dvaju nagrađivanih (na hrvatski prevedenih) romana i predavač kreativnog pisanja – Foer zna da će informacija izazvati efekt samo ukoliko je dobro prezentirana, odnosno da moć teksta nije u autorskoj obaviještenosti i poznavanju izvora, već u načinu strukturiranja, dakle u načinu pričanja.

Za razliku od nekih drugih knjiga s područja bioetike poput klasičnog Oslobođenja životinjaPetera Singera ili kontroverznije Vječne TreblinkeCharlesa Pattersona, Foer svoju verziju iste priče o ljudskoj okrutnosti iznosi više literarno. Iz glavne tekstualne struje izostavlja brojke i izvore (sakupio ih je u opsežne bilješke na kraju knjige), znajući da višak podataka često vodi do manjka emotivnosti i uvjerljivosti – do hlađenja teksta. S druge strane, Foer aktivistički diskurs omekšava autobiografskim uplivima, pa okvir knjige čini priča o njegovoj obitelji, prvo o baki i njezinu odnosu prema kuhanju – i to kuhanju kao obliku brige za druge!

Na priču o preživljavanju Holokausta, gladi, košeru ili gomilanju zaliha hrane kao poslijeratnom traumatskom refleksu vezuje se priča o hranjenju koju će Foer tek morati ispričati svome djetetu; priča zbog koje se, roditeljski sentimentalno, i upustio u toliko istraživanje.

Kao dobar pisac Foer zna kolika je moć pričanja, pa polazi od temeljnih priča zapadne kulture o hrani i jedenju koje čine naše mentalno naslijeđe i oblikuju naša shvaćanja o preživljavanju. Potom od sakupljenih informacija gradi jednu drukčiju, suvremeniju verziju te priče koja uključuje nasilje, korporacije, izrabljivanje i sl., nadajući se, kao aktivist, da će time zaokrenuti kormilo u drugom smjeru.

Ispisivanje okrutnosti

Njegova knjiga o jedenju mesa tako je priča o slobodnom, nesankcioniranome nasilju nad Drugima – a životinje su najniža zamisliva Drugost u hijerarhiji obespravljenosti – i priča o neodrživosti i pogubnosti neoliberalne logike koja uspostavlja profitabilnost kao temeljno načelo rada i življenja.

Na jednom mjestu on kaže da je knjiga mogla biti napisana i kao enciklopedija okrutnosti; i doista, suvremeni načini uzgoja stoke i proizvodnje mesa su poput seansi patnje i iživljavanja, s time da su te seanse izgubile svoju skandaloznost i prerasle u nešto uobičajeno i isplativo.

Jer, kako piše, životinje u tvornicama hrane žive u užasnim uvjetima (npr. kavezi za kokoši veličine A4 papira naslagani jedni na druge u visini nekoliko stambenih katova), njihova su tijela deformirana uslijed genetskih promjena i uvjeta života (ptice koje ne lete, svinje koje jedva hodaju, životinje koje u prirodi ne bi preživjele), a ponašanje trajno promijenjeno (agresija). Njihov je život zapravo stalna patnja, a sam čin usmrćivanja, unatoč propisima o omamljivanju, u praksi često znači mrcvarenje i polagano umiranje u mukama (deranje kože i odsijecanje nogu na živo). Današnji način proizvodnje mesa koji uključuje veliku smrtnost životinja, nečistoću i bolesti odgovoran je i za stvaranje novih smrtonosnih virusa. Također, ta je proizvodnja jedan od tri glavna uzročnika globalnog onečišćenja zraka i tla, klimatskih promjena i sl. ('po UN stočni je sektor odgovoran za 18% emisije stakleničkih plinova, što je oko 40 posto više od sveukupnog prometnog sektora').

Iako je sam vegetarijanac i zagovara takav izbor, Foer nije napisao radikalan manifest veganstva. Više nego u slavu zelenog tanjura, on piše o mogućnostima uzgoja životinja bez patnje, na malim farmama, nastojeći oživjeti etiku koja je vrijedila stotinama godina, a ona nije glasila 'ne jedi' ili 'nije me briga', nego 'jedi s brigom'.

Jonathan Safran Foer: Jesti životinje; prevela Ivana Galović, Algoritam, Zagreb, 2012.