Helena Petković nedavno je završila studij kazališne režije na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu i iza nje je već nevelik, ali zanimljiv niz nesvakidašnjih projekata među kojima 'Pigmalion' izgleda najobičniji. Kazališna javnost zapazila ju je zbog izvanredne inscenacije teksta Vedrane Klepice 'J.A.T.O.' u sklopu Akademijine kazališne revije KRADU, a početkom ove sezone bavila se i ambijentalnim teatrom postavivši u produkciji Dječjeg kazališta Dubrava 'Svinje' Tomislava Zajeca. U međuvremenu, u Teatru &TD režirala je i svoju diplomsku predstavu 'Radio Kundera'. Nakon svega toga, put Helene Petković premijerom 'Pigmaliona' postaje i institucionalan, ali ona se time ne zamara.

Kakav je osjećaj debitirati u nacionalnoj Drami? Smatrate li to svojim osobnim iskorakom, provjerom ili potvrdom domaće mlade režije...?

Čini mi se da su se poništili mnogi takozvani objektivni kriteriji i zato više i nije toliko važno gdje se radi, nego što čovjek sam može naučiti i kako može i želi profitirati od toga što radi. Zato sam i odlučila prihvatiti ponudu. Da postoji mehanizam koji mlade redatelje testira 'step by step', onda bi ovaj moj korak bio nagao. Ovako, mislim da nije. Zaista me zanimalo mogu li i u HNK raditi po metodama do kojih sam došla dosadašnjim radom. U većem dijelu procesa nije mi se dogodilo ništa što mi se ne bi moglo dogoditi bilo gdje drugdje. Ljudi oko mene u ovom projektu su profesionalci koji obavljaju svoj posao. Kao i ja.

Shawovog 'Pigmaliona' predložila Vam je direktorice Drame HNK Sanja Ivić. Zašto ste prihvatili baš taj tekst?

On je ostao upamćen po mjuziklu 'My Fair Lady', idiličnoj priči sa sretnim završetkom o cvjećarici koja se pretvori u damu iz visokog društva i onda uspije. Ja sam u toj priči htjela pronaći onaj malo mračniji dio i zato sam se zapitala što se s njom događa nakon što 'oživi'.

Čini mi se da je nemoguće ovaj komad vjerno transponirati u današnju Hrvatsku, jer zaista ne znam odgovor na pitanja tko su danas ti ljudi koji su 'visoko društvo' i tko bi danas i ovdje bila Eliza Doolittle. No taj tekst lako komunicira sa sadašnjošću. U bezbrojnim spektaklima publika danas uživa u tome da i priprosta djevojka sa sela postaje zvijezda, kao što i kasnije uživa kad vidi da ju je to dovelo do sloma živaca. Danas svi imaju priliku postati netko drugi, što je vjerojatno prirodna potreba.

Jezik je ključni problem pri postavljanju ovog komada, s obzirom na to da se velik dio zapleta temelji na jezičnim oprekama i finesama. Kako se razrješuje taj problem u prijevodu, najprije na hrvatski, a onda i na scenski jezik?

Htjela sam pošto-poto izbjeći svaku vrstu lokalizacije govora, jer to bi bilo najlakše, ali i prvoloptaški. Pogotovo zbog Darije Lorenci koja igra Elizu i od koje bi mnogi očekivali da jednostavno govori s nekim 'stranim' naglaskom. Zato smo se ona, profesorica Đurđa Škavić, dramaturginja Ana Tonković i ja potrudili izmisliti novi jezik koji bi mogao funkcionirati kao nešto dovoljno drukčije, ali ne i tako jednostavno prepoznatljivo. Došle smo do rezultata u kojem je cijela rečenična struktura nepostojeća pa se Dariju gotovo ne može razumjeti kad govori. Taj izmišljeni jezik i sasvim drukčija gestikulacija čine današnju našu Elizu Doolittle. Mislim da će se iz toga razumjeti i što mislimo o jezičnoj problematici ovog teksta.

Kako biste žanrovski odredili 'Pigmaliona', ne kao komad, nego kao Vašu predstavu?

Nedavno sam pročitala da je za Woodyja Allena to najveća komedija svih vremena, jer komika ne dolazi iz situacija nego iz svakog pojedinog karaktera. Moje veliko pitanje je bilo kako to postaviti. Shaw ima trenutaka kad razvije najveći trenutak drame i onda ubaci nešto što izgleda kao da je iz drugog žanra ili iz 'drugog filma'. Autor naizgled ograničava slobodu redatelja, ali to nije tako ako se otkrije ključ i ako redatelj ili redateljica zna što želi.

Postavlja se i pitanje silne političnosti tog komada, ali nisam sigurna da sve baš treba biti politički provokativno i inovativno. Ne mislim da od svake produkcije treba napraviti diverziju. Želja mi je postaviti komad, a redateljske satisfakcije pronalazim u nekim sitnicama koje interpretiram onako kako mislim da ih treba interpretirati i to nosi posebnost predstave.