Stephenu Mottramu ovo je drugi posjet Zagrebu i PIF-u. Prvi put nastupio je prije 16 godina predstavom 'The Seed Carriers' osvojivši nagradu za najbolju animaciju.

Ove godine stiže predstavom 'U trenu' kojom već 24 godine gostuje diljem svijeta. Predstava 'U trenu' nastala je 1990. i otad živi punim kazališnim plućima.

Koliko ste se od nastanka predstave izmijenili Vi, a koliko sama predstava?

S vremenom se smirio moj način animiranja lutaka. Nisam toliko ekspresivan s lutkama, ali vjerujem da je time predstava dobila u odnosu na prije.

U predstavi spajate pokret marionete i suvremenu elektro-akustičnu glazbu. Otkud ste krenuli u stvaranju predstave - zvuka ili pokreta?

Komad je nastajao u suradnji sa skladateljem, tako da su glazba i pokret otpočetka zajedno. U radu smo pokušavali pronaći zvukove i pokrete koji su sami po sebi zanimljivi, ali koji spajanjem postaju još zanimljiviji.

U tom kreativnom sudaru pokreta i zvuka riječi su postale suvišne.

Tako je. Mene i inače zanima ideja da pokret vidimo na podsvjesni način. U evolucijskom smislu, percepcija pokreta bila je važna za preživljavanje, tako da on dopire iz vrlo starih struktura mozga. Za razliku od pokreta, riječi su oblikovanje jezika koje se zbiva u novijim slojevima mozga. Mene više privlače primitivniji životinjski refleksi. Što se tiče glazbe, ona u svemu tome oblikuje atmosferu koja drži publiku i ne pušta je van.

Bi li svijet bio bolje mjesto bez riječi i s više pokreta i... lutaka?

Osobno, volio bih u kulturi manje priče i više lutaka, no što se njih tiče, one su ipak samo instrumenti. Glazba koju stvarate s njima je važna.

Kad govori o lutkama, Shakespeare koristi izraz 'pokret' (motion). Vi ste velik dio svog umjetničkog i pedagoškog rada posvetili upravo pokretu lutke. Što se dogodi kad se lutka i pokret stope u jedno?

Dogodi se 'pokret-lik', trenutak kad akcija sama postane prepoznata kao lik. To nam je poznato iz glazbenih spotova. Te vizualne 'udice' vrlo su jednostavne, ali beskrajno fascinantne kombinacije fotografije, glazbe i akcije. U svakom slučaju, spoj tih triju elemenata zajedno znatno je dojmljiviji od njih zasebno.

Vratimo se malo lutki, i to kraljici. Vaša partnerica u predstavama uglavnom je marioneta. Kako je izbor pao na nju?

Volim njihovu nezavisnost i distanciranost od mene. Također i činjenicu da ja mogu biti u cijeloj slici, ali ipak odvojen.

Marionete su i najpoetičnije lutke. Leži li u tome dio razloga da ste ih spojili s glazbom?

Iako volim lirsku ekspresiju marioneta u spoju s glazbom, vjerujem da razlog leži više u meni, nego u lutki samoj.

Uz umjetničko djelovanje, predajete lutkarstvo na nekoliko lutkarskih akademija, među ostalima na slavnom Charleville Mézières. Kako danas studenti gledaju na lutkarstvo? Traže li nove izvedbene putove ili im je draža lutkarska tradicija?

Mislim da su studenti silno zainteresirani za nov pristup marioneti. Mnogi tradicionalni pristupi ograničeni su na određen tip izvedbe u kojem je zanemarena mistična, gotovo šamanska strana umjetnosti. Istraživanje upravo te strane marionete pruža veliko uzbuđenje.

U samom nastavnom procesu rijetko koristite marionete. Umjesto njih, pokret dekonstruirate dijelovima odjeće te najčešće ping-pong lopticama na štapu. Zašto?

Vjerujem da animator, prije no što počne animirati bilo koji tip lutke, mora razumjeti način na koji publika percipira pokret. Kad poučavam animaciju lutaka, prvo ukazujem na činjenicu da je sama lutka manje vidljiva od njenog pokreta. Upravo tomu pomaže nekorištenje lutaka na samom početku procesa.

Koje su po Vama glavne prednosti lutke i lutkarstva prožetih poetičnošću u današnjicama ubrzanim do maksimuma u svim pogledima?

Njihova jednostavnost po meni zaobilazi maničnu komercijalizaciju i kompleksnost tehnološkog doba. Ujedno, lutke nam kazuju nešto o ljudskoj nutrini.

Na kraju razgovora, vratimo se PIF-u. Ovo Vam je drugi posjet našem festivalu. Prvi put, prije 16 godina, nagrađeni ste kao najbolji animator za predstavu 'The Seed Carriers'. Sjećate li se prvog posjeta i što očekujete od ovog?

Nosim jako sretna sjećanja na 31. PIF, no 1998. godina čini se tako davno. Jako puno toga se promijenilo u Europi, tako da se jako veselim vidjeti i upoznati današnji Zagreb.