'Tako nešto ne zaboravlja se. To ostaje i polako te ubija dok ne naučiš kako nastaviti dalje'. Kaže to jedna od protagonistica stripa 'Shvati to kao kompliment' koji se kroz 20 priča bavi mučnom temom seksualnog zlostavljanja i uznemiravanja. Autorica je ilustratorica i strip crtačica Maria Stoian, rođena u Rumunjskoj, a koja živi u Škotskoj gdje predaje na Umjetničkoj akademiji Sveučilišta u Edinburghu. Priče je prikupila uglavnom od anonimnih ljudi, putem interneta i online intervjua te ih zatim prepričala i ilustrirala.

Strip je objavljen i na hrvatskom, prije nekoliko mjeseci i u prijevodu Tatjane Jambrišak, kod VBZ-a, a njegova vječna aktualnost potvrđuje se, nažalost, još jednom upravo ovih dana kada Hrvatsku i ostatak regije potresaju grozna svjedočanstva žena i ponekog muškarca o seksualnom nasilju koje su doživjeli posvuda, u školi, na fakultetu, na poslu, na ulici, u susjedstvu, u vlastitom domu.

'Shvati to kao kompliment' već naslovom (ogavnom, a čestom frazom, koju zlostavljači izgovaraju žrtvama kad ih one, primjerice, prozovu zbog ljigavih komentara na ulici), budi opravdan bijes, a prva priča daje nagovijestiti da je pred vama iznimno mučno štivo. Govori o iskustvu jedne djevojke koja se prisjeća da je bio kolovoz, posjetila je Barcelonu, ušla u krcatu podzemnu oko 14 sati i odmah osjetila ruku kako se zavlači pod njenu suknju. Pomislila je najprije da je slučajno, zbog gužve, no kako je vlak krenuo, 'ruka se vratila. I još četiri druge'. 'Jedna mi je ruka gmizala po bedru, sve do gaćica. Osjetila sam kako prst čvrsto stišće moju vaginu. Izmigoljila sam se, okrenula i gurnula ruke dalje od sebe. Ali oni nisu prestali, i nitko ništa nije primijetio. U vagonu je vladala tišina i povraćalo mi se. Nisam mogla ni zvuka ispustiti. Vožnja je trajala oko tri minute i onda su sišli. Pomakla sam se iz srednjeg dijela vagona u stranu i rasplakala se. Bilo mi je 15.'

I ostale priče u zbirci veoma su potresne, a nazvane su po rečenicama protagonistica i protagonista, poput 'Ne postoje riječi kojima se može opisati taj osjećaj izdaje, krivnje i mržnje prema samoj sebi' ili 'Bila sam prestravljena i učinila sve ono za što sam bila premlada da razumijem jer sam se bojala da će vikati na mene'.

Priče ne govore samo o zlostavljanju žena; u njima se problematizira i seksualno uznemiravanje muškaraca, djece, ujedno i vršnjačkog zlostavljanja među djecom te istospolno seksualno nasilje. Ujedno, važno je napomenuti, nema nekog posebnog redoslijeda u navođenju ovih ispovijesti. Događanja u knjizi, drugim riječima, ne postaju 'ozbiljnija', kako idete prema kraju, nema gradacije trauma. Priče o uličnim dobacivanjima stoje uz priče o silovanju te tako daju jasnu poruku: Mnogobrojni su oblici ovakvog ponašanja i jedan vrlo lako može prijeći u drugi. Ne radi se, ukratko, o izoliranim incidentima, nego o sustavnom problemu.

Autorica svaku od priča, osim toga, oblikuje u drugačijem narativnom i ilustrativnom stilu, kako bi naglasila jedinstven glas i iskustvo svake žrtve nasilja. Spomenuta priča o 15-godišnjakinji koju su zlostavljali u podzemnoj, crno-bijeli su crteži prekriveni zelenim i narančastim fantomskim rukama. I na samoj je stranici gužva, kao i u vlaku, čak je i klaustrofobično za čitati. Priča pak o djevojci koju maltretira tip na autobusnoj stranici pokazuje dva labavo nacrtana lika žene i muškarca, koja pokazuju samo njihove glave i ramena. Muški lik predlaže ženskom: 'Hej, dobro pušiš?'. Ona ga odbija ('Moj dečko tako misli', pri čemu je ono 'dečko' podvučeno). On joj na to, međutim, nakon kojeg trenutka, kaže: 'Pa hoćemo li onda, ili ne, idem na posao rano ujutro.'

Stoian, uz to, zna kada preuzeti priču, odnosno dati prednost ilustracijama, a kada žrtvama prepustiti da je same iznesu, svojim glasom. Tako u priči Jedanaest, o djevojci koju je dečko sustavno silovao i tukao u vezi, prednost daje duboko uznemirujućem tekstu, njenoj ispovijesti, dok u prethodnoj, priči Deset, o djevojci koju prati nepoznati muškarac iz autobusa, riječi uopće nema.

Prema autorici, strip 'Shvati to kao kompliment' odgovor je svima onima koji tvrde da ne postoji takvo nešto kao kultura silovanja. Priče je, kaže, prikupila u sklopu neprekidnog razgovora i dijeljenja iskustava, 'uvijek kao nastavak na rečenicu: 'Hej, to se i meni dogodilo'.

'Zabrinjavajuće je što je takvih priča mnogo, ali nadu daje mogućnost da ih dijelimo i time pomažemo onima koji su nešto slično proživjeli da lakše prebrode ta iskustva. Sve to pridonosi stvaranju društva koje ne tolerira seksualno nasilje', kaže autorica u knjizi u kojoj na kraju nudi i nekoliko savjeta kako pomoći te kako potražiti pomoć.

Pritom je prvi njezin savjet - 'slušajte'.

'Slušajte što govore oni koji su doživjeli seksualno nasilje. O tome je često teško razgovarati, pa budite strpljivi i obazrivi. Ne budite ravnodušni prema njihovim iskustvima. Te priče drugi često zapravo ne čuju te ih zato žrtve nasilja i prešućuju. Žrtvama seksualnog nasilja treba pružiti osjećaj sigurnosti da govore o proživljenom, bez obzira na to traže li utjehu ili pravdu, a sve to započinje našim slušanjem.'

Žrtvama seksualnog nasilja također, navodi Stoian, treba pružiti podršku na način koji im najbolje odgovara. 'To se odnosi na osobne odnose s bliskim pojedincima ili ljudima općenito, posebno online. Pitajte ih kako im možete pomoći.' Na koncu, savjetuje autorica, promatrajte. Budite svjesni znakova neugodnih ili potencijalno opasnih situacija, onih u kojima netko ne prihvaća 'ne', bilo da je ono implicirano ili pak izravno izrečeno te - zaustavite.

'Intervenirajte kad smatrate da je to potrebno. Ako šutimo dok drugi stradavaju, time napadačima govorimo da imaju pravo. To se odnosi na opasne situacije, ali i na male incidente. Česte su situacije da napadnuta osoba poznaje svog napadača. Možda su vam oboje prijatelji. Ako vaši prijatelji imaju seksističke komentare ili zbijaju šale o seksualnom napadu, prekinite ih. Raspravite to s njima.'

Za one koji su doživjeli seksualno nasilje, kaže, 'čak i ako niste spremni razgovarati, postoje ljudi - bliski prijatelji, savjetnici, prijatelji koje još niste sreli - koji će vam pružiti podršku na način na koji vam najbolje odgovara'.

'Mi žene smo uvijek dobro'

VBZ je strip objavio u sklopu projekta Na margini, kroz koji daje prostor manje zastupljenim žanrovima, grafičkim romanima, poeziji, dječjoj književnosti i kratkim pričama, koji tematiziraju manje zastupljene glasove i iskustva u europskim književnostima. Među najnovijim stripovima koje su objavili je i zanimljivi 'Mi žene smo uvijek dobro' Španjolke Ane Penyas u prijevodu Nikole Pezića koji u prvi plan stavlja starije žene, zapravo bake autorice.

Penyas je objasnila kako je htjela u prvi plan staviti one koje su uvijek u sporednim ulogama; dati glas svim onim nedivljivim ženama poslijeratnog razdoblja u Španjolskoj. 'Društvo uvijek pokušava sakriti stare ljude, pogotovo žene, potisnuti ih u sferu doma, umjesto da prizna izniman rad koji su sve one poduzele kao njegovateljice, kao one koje su većinu svojih života posvetile drugima', rekla je Penyas koja je za naslov knjige izabrala jednu od rečenica jedne od svojih baka na pitanje: 'Kako si?'. 'Mi žene smo uvijek dobro', odgovorila je baka.

Za knjigu je Penyas dobila španjolsku Nacionalnu nagradu za strip 2018.