'U kuhinji je toplo. Sunce obasjava stol. Prelijeće par pataka. Mažem dvije kriške kruha, stavljam sir na njih i uspinjem se stubama. Otac se nije probudio kad sam ušao u njegovu sobu. Oprezno stavljam tanjur na noćni ormarić i sjedam na stolac pokraj prozora.'

Ovako šturim, gotovo scenarističkim stilom, čitatelja u tekst uvlači nizozemski pisac Gerbrand Bakker. Kad sam u kratkoj biografiji pročitala da je autor romana 'Gore je tiho' nakon studija književnosti i nizozemskog jezika postao vrtlar, pomislila sam da se radi o novom marketinškom triku, da je možda izdavač zaključio da će se vrtlar bolje prodavati od običnoga profesora nizozemskoga. Nije naravno uopće važno je li autor stvarno vrtlar, no neke karakteristike ovog neobičnog romana - oskudna naracija, nedostatak događajnosti, posve tiha i mirna atmosfera u koju smo uvučeni – a stvaraju je i najmanji pokret lika, svaki zadatak u vrtu ili sa životinjama – roman čine egzotičnim i pitoresknim, tekstom koji bi možda i mogao napisati neki zamišljeni vrtlar uživajući u miru prirode. Dakle ne događa se puno, likova je malo, nedostaju opisi u uobičajenom smislu - zašto je ovaj roman teško ispustiti iz ruku?

Helmer, narator i glavni lik, prekinuo je studij kad mu je poginuo brat blizanac, i ostao se brinuti za obiteljsko imanje, do kojeg mu nije ni bilo posebno stalo, nego je naprosto napravio ono što se od njega očekivalo. U trenutku kad počinje roman - kojeg se u širem smislu može nazvati obiteljskim, iako se događaji i doživljaji iz vremena kad je obitelj bila potpuna samo naslućuju iz Helmerovih reminiscencija - otac je star i nepokretan i Helmer se za njega potpuno brine, iako im je odnos vrlo loš, jer otac je bio autoritativan, patrijarhalan, čak nasilan, očekivao je da ga se slijedi i pritom nije puno objašnjavao. Braća blizanci, Hank i Helmer, držali su se zajedno. Sve do onog trenutka kad više nisu – jer Hank je našao djevojku, Hank je htio ostati na imanju, Hank se odvojio. Što je želio Helmer, teško je reći. Svakako ne završiti na očevom imanju, bez brata i majke, prepušten svojoj i očevoj bezvolji. Radnju i atmosferu pripovijedanja najviše obilježava nedostatak, i to ne samo u stilskom smislu. Helmer je uvijek bio drugi, manje važan, njegov je brat Henk imao djevojku, otac je više polagao u brata, zbog čega je bilo normalno da će baš Henk nastaviti voditi imanje, i sve su nade kao da su se i za Helmera i za oca s njegovom smrti raspršile. Ostao je Helmer, 'druga klasa', uvijek lošiji, gotovo nezamijećen, samozatajnija polovica para, onaj od kojeg se ništa i ne očekuje.

Oskudnost naracije paralelna je Helmerovom osjećaju nedostatnosti, uvijek perspektive drugosti, polovičnosti. Ispovijest je to lika koji, iako je od bratove smrti prošlo dosta vremena, nije navikao na samoću, koji ima osjećaj da ima samo pola tijela, i kao da ne zna što bi sa sobom započeo: 'U roku od deset minuta sjedio sam na svim stolcima. Da me netko vidi, pomislio bi da pokušavam biti učetvero, samo da ne bih morao jesti sam.' Nije posve točno da glavni junak 'priča' svoju priču, čitatelj dobiva dojam da on u njoj i ne sudjeluje, njegov život kao da se događa mimo njega, kao da je istrpljen, obilježen odsustvom – on doslovno gurne glavu pod kravu i pravi se da taj život živi netko drugi. Možda brat koji se ne pojavljuje nego označava nedostatak? Života? Djelovanja? Lik Helmera podsjeća na stereotip sjevernjački šutljivih i suzdržanih tipova ljudi, kod kojih emocije samo implicitno, u detaljima, isplivavaju na površinu. Kad mu na imanju dolazi pomoći sin bivše Henkove djevojke, on će s njime praktično i vrlo malo razgovarati, onoliko koliko je nužno za suradnju, ali će se zato njegove emocije i suptilnost sliti u kupovanje televizora kojeg nikad u životu nije imao, samo zato što je mladić spomenuo da bi ga volio gledati.

Kratkim opisima situacija u kojima se lik nalazi, ispričanima u prvom licu, direktnim nabrajanjem njegova kretanja i mišljenja, roman podsjeća na naraciju u posljednjem romanu Slavenke Drakulić, 'Optužena', u kojem su iz perspektive malene djevojčice ispričani strašni i traumatični obiteljski događaji. Ovdje nema traume, samo neslaganje s krutim ocem, niti postoji neka drama, već samo posvemašnji mir. Čitajući roman 'Gore je tiho' potpuno sam se saživjela s atmosferom mira i prirode u kojoj se likovi nalaze, tim više što je ovo jedan od onih romana koji su sve bolji prema kraju.

Ako je istina da svaka priča u sebi ima konflikt koji pokreće radnju, možda ovdje radnja ni nije pokrenuta. Priča samo teče, zaustavlja život u trajanju, u svijet romana mogli bismo ući u bilo kojem trenutku, izaći, vratiti se i sve bi bilo jednako. Bio bi to još uvijek svijet jednog tihog čovjeka koji ni sam nije siguran što želi, sve dok ne shvati da je bit baš u tom protjecanju, mirnom življenju života. Zato je ovaj roman teško ispustiti iz ruku – jer čitatelja taj svijet svojom mirnoćom, tako neobičnom i suptilno opisanom, posve obuzme, tako jako da ga drži još danima nakon sklapanja korica knjige.