Za razliku do Scorsesea i Almodovara koji su u 70-ima i obojica su ove godine snimili filmove u kojima na određeni način svode račune sa svojom karijerom, životom i postignućima, Woody Allen, koji je prije par tjedana napunio 84, krenuo je drugim smjerom. Njegov novi film 'Kišni dan u New Yorku' možda nije izravni obračun s onima koji ga kritiziraju, ali svakako je njihovo posvemašnje ignoriranje.
U osvit pokreta #MeToo Woody Allen bio je prvi nakon Harveya Weinsteina koji je došao na zao glas, nakon što su reaktualizirane optužbe za seksualno iskorištavanje njegove posvojene kćeri Dylan Farrow. Iako njegova karijera nakon toga nije okončana, mnogi su ga se suradnici odrekli. Colin Firth, Michael Caine i Greta Gerwig bili su među onima koji su izjavili da više nikada neće s njim raditi, dok su se od svog rada na filmu 'Kišni dan u New Yorku' ogradili Timothée Chalamet, Rebecca Hall i Griffin Newman.
Kritika, pak, sad i njegove filmove ocjenjuje kroz prizmu njegovog karaktera koji je malo kome 'sjeo'. Već je njegova odluka da oženi posvojenu kćer svoje dugogodišnje partnerice Mie Farrow iz prethodnog braka, Soon-Yi Previn, koja je, nota bene od njega mlađa 35 godina, izazvala omanji skandal, no kad je ponovo u javnost izašla priča o Dylan, nekada simpatični njujorški neurotik, postao je zli 'brat po nedjelu' Harveya Weinsteina.
vezane vijesti
S tim na umu teško je ne primijetiti kako Allen mrtav hladan nastavlja po svome. U romantičnoj komediji 'Kišni dan u New Yorku', koja od četvrtka igra i u hrvatskim kinima, kroz priču o paru studenata koji odluče provesti romantični vikend u New Yorku,a onda ih životni interesi odvuku na različite strane, on dotiče čitav niz tema uključujući i onu o fascinaciji mladih djevojaka starijim muškarcima, i obrnuto, kao i o fascinaciji slavom i slavnima, što su teme o kojima očito progovara 'iz prve ruke' i bez imalo kajanja.
Nije se ustručavao ismijati svoje kolege, pa i sebe samoga, kroz epizode o slavnim umjetnicima u žestokim kreativnim krizama koje rješavaju alkoholom i mladim ženama. Ženske likove također nije mazio. Glavna junakinja Asleigh (Elle Fanning) simpatična je i naivna mlada studentica novinarstva, no također prevrtljiva, povodljiva i, čini se, ne previše bistra. Tu su još prelijepa, ali oštra i jezičava Chan (Selena Gomez), preljubnica Connie (Rebecca Hall), jedna eskort dana, jedna djevojka koja se grozno smije i jedna majka nepodnošljivog karaktera… Ukratko: u odnosu na Allena #MeToo ipak nije puno postigao, a američka je kritika to jedva dočekala da masakrira film. Je li zbilja tako loš? Nije, ali nije baš ni najbolje što smo vidjeli od slavnog njujorškog gunđala.
Kao i u gotovo svim njegovim filmovima, i ovoga puta protagonisti su logoreični intelektualci, obrazovani, privilegirani, često duhoviti, poznavatelji filozofije i umjetnosti, osobito filma, glazbe, književnosti i likovnosti. Kroz film teče zarazni jazz, a veličanstvene njujorške vedute ovoga su puta, na kišni dan, zamijenili veličanstveni njujorški interijeri, od bogataških stanova i hotela s kojih puca pogled na Central Park, preko Metropolitan galerije u kojoj je izložba Renoirovih slika, do legendarnih kafića retro štiha i ispraznih tuluma.
Naravno, to je film i o njegovom odnosu prema umjetnosti i showbusinessu koji je na pola puta između pretenciozne hvalisavosti i posprdnog prezira koji možda najbolje oslikava ime glavnog junaka, višestruko talentiranog, ali pomalo izgubljenog Gatsbyja Wellesa (Timothée Chalamet). No, više nego bilo što drugo Allen je snimio još jedno nostalgično ljubavno pismo svom rodnom gradu, ovoga puta iz posve drugačije vizure, one intimnih i privatnih, a ne javnih prostora.
