Drugoga dana festivala razgovor s Yannom Martelom, jednom od zvijezda programa 19. FEKP-a, vodila je Antonija Primorac, urednica antologije kanadske kratke priče pod naslovom "Život na sjeveru" (Profil). Martela je predstavila kao pisca višestrukih identiteta čiji je život obilježen putovanjima.

Popularni kanadski autor rođen je 1963. u Španjolskoj, u obitelji francuskih Kanađana koji će se kasnije uključiti u diplomatsku službu, što znači da je djetinjstvo proveo u čestim selidbama uzduž i poprijeko Europe te sjeverne i srednje Amerike, od Španjolske, Portugala, Kostarike, do Kanade, rekla je Primorac.

U Hrvatskoj je najpoznatiji po svojem hvaljenom filozofskom romanu "Pijev život" (2001.), koji je dobio nagradu Man Booker te je preveden na više od 30 jezika svijeta, uključujući i hrvatski, a po njemu je 2012. snimljen i istoimeni film u režiji Anga Leeja, koji je osvojio četiri nagrade Oscar. Uslijedili su romani "Beatrice i Virgil" (2010.) te" The High Mountains of Portugal" (2016.).

Pisma premijeru

Nedavno je objavio knjigu "Letters to a Prime Minister", koja objedinjuje 101 pismo koje je Martel od 2007. do 2011. svaka dva tjedna slao tadašnjem konzervativnom kanadskom premijeru Stephenu Harperu, zajedno s po jednom knjigom za koju smatra da je svaki Kanađanin mora pročitati.

"Poslao sam mu ukupno 101 knjigu i uz svaku po jedno popratno pismo u kojemu mu objašnjavam zašto je svaka od tih knjiga važna i zašto bi ju trebao pročitati", rekao je Martel, koji se FEKP-u pridružio preko Zooma iz Saskatchewana. Premijer nikada nije osobno odgovorio na njegova pisma, ali je njegov ured nekoliko puta potvrdio primitak pošiljke.

Martelova knjiga izazvala je raspravu na književnoj sceni, ali i općenitu javnu raspravu o tome što Kanađani misle o ulozi umjetnosti te posebice književnosti, ali i o tome što to znači biti vođa i kakvu vrstu vođe žele.

Pisac je kazao kako je kampanju vodio četiri godine, a razlog zašto ju je uopće pokrenuo vezan je uz jedan događaj tijekom predizborne kampanje, kada je Harper na pitanje koja mu je najdraža knjiga odgovorio "Guinnessova knjiga rekorda". "To je u redu ako ste 15-godišnji klinac, ali ako ste čovjek u 50-tima na čelu države, to je strašno. Pomislio sam, o bože, ovaj čovjek upravlja našim sudbinama!", kazao je Martel. Knjige koje je slao premijeru nisu pripadale isključivo korpusu kanadske književnosti a obuhvaćale su sve - romane, kratke priče, poeziju i tako dalje. "Maštu razvijamo čitajući i putujući. A taj čovjek koji je imao takvu suženu egzistenciju svejedno je bio naš vođa", istaknuo je Martel.

Martelova nomadska mladost i cjeloživotna ljubav prema putovanju i čitanju kao preduvjetu za poznavanje svijeta odražava se u filozofskim temama njegovih djela, u kojima se bavi "velikim" temama koje istražuje kroz alegorije o životu i smrti, vjeri i povijesti. Pisac kojemu je, kako je rekao, život ključno promijenila nagrađena knjiga "Pijev život", koja mu je donijela međunarodnu prepoznatljivost i financijsku stabilnost, istaknuo je kako je njegov pravi interes naracija, proces pričanja priča kao takav.

"Uživam u pisanju – uživao sam u pisanju svih svojih knjiga, pa čak i onih koje se nisu pokazale toliko uspješnima", rekao je. Ipak, kad je riječ o godini 2020., Martel je kazao kako vjeruje da će morati proći nekoliko godina prije nego budemo u stanju istinski razumjeti sve ono što nam je donijela. "Ja jako polako probavljam stvarnost; moja mašta o ovoj godini nema što naprečac za kazati. Trebat će mi dosta vremena da ju probavim", pojasnio je pisac, koji piše na engleskom iako mu je materinji jezik francuski.

Trenutno piše novi roman u kojemu tematizira Trojanski rat, a glavni je junak znanstvenik koji otkriva izgubljenu tradiciju toga rata. Roman sadrži na svakoj stranici grčke epske fragmente kao i fusnote koje ih objašnjavaju. "Umjetnici poduzimaju mnoge rizike, a pisci dodatno vjeruju da je svijetu potrebna nova knjiga, i da je to baš vaša knjiga", rekao je pisac, koji je svoje gostovanje na FEKP-u zaključio uz želje svima za "divnu jesen bez covida".

Durastanti: U simbiozi sa sjećanjima pisanjem razbijati mitove

S drugom inozemnom gošćom druge festivalske večeri, Claudiom Durastanti, razgovor je vodila komparatistica Tatjana Peruško s odsjeka za talijanistiku zagrebačkog Filozofskog fakulteta, uz konsekutivan prijevod Ane Badurina. Claudia Durastanti talijanska je autorica rođena 1984. u Brooklynu u New Yorku, s iskustvom života u Italiji i u Londonu, a trenutno ponovo živi u Sjedinjenim Državama.

Uz književni rad, Durastanti sudjeluje u brojnim kulturnim projektima. Radila je kao konzultantica za Međunarodni sajam knjiga u Torinu, te je jedna od suosnivača Festivala talijanske kulture u Londonu (FILL). Napisala je romane "Jednog ću dana doći bacati kamenje u tvoj prozor" (2010.), "Za Chloe, iz pogrešnih razloga" (2013.) i "Kleopatra ide u zatvor" (2016), te "Strankinja" (2019.) nominiran između ostaloga za prestižnu nagradu Strega.

Taj roman sadržava brojne autobiografske elemente i u svojoj srži predstavlja meditaciju o autoričinoj obitelji i načinima na koje se isprepliću vanjske različitosti i intimne povijesti. Govoreći o tome što znači biti stranac, drukčiji i različit, te kako izgleda živjeti podvojeni identitet, Durastanti je kazala kako je za nju prva ključna prekretnica bio povratak iz New Yorka u Basilicatu, na samom jugu Italije, gdje se vratila odlukom svoje majke.

"Bio je to povratak u 'suprotnom' smjeru, u izolirani svijet Basilicate, i iako je postojao strah od toga što taj potez nosi, zapravo se pokazalo da je majka vizionarski donijela pravu odluku", kazala je autorica. Taj je potez pridonio rušenju mita o arhaičnom talijanskom jugu: njezina je majka u New Yorku živjela sputana ograničavajućim pravilima patrijarhalne tamošnje talijanske zajednice, dok se jug Italije na kraju pokazao kao jedno sasvim drugačije mjesto, gdje mit o magičnoj arhaičnoj zemlji koja se obnavlja ne postoji u stvarnome životu.

"Upravo mi je pisanje romana 'Strankinja' poslužilo kao jedan od instrumenata koji mi je pomogao promijeniti ideju o tome što je to migracija", rekla je autorica, koja je također jedno vrijeme živjela u Londonu i Rimu. Govoreći o tome na koji način njezino pisanje određuje imaginarij mjesta, Durastanti je kazala kako je u London otišla živjeti zbog nostalgije prema prošlosti, te da svi gradovi u kojima živi ili je živjela utječu na njezino pisanje i jezik. "Razvijam intiman odnos s gradovima, odnos koji je često neobičan, bizaran, mračan, a koji tek nekakva distanca može promijeniti", pojasnila je autorica.

Svoju fikciju, kako je rekla, piše isključivo na talijanskom, jer pisanje na tome jeziku za nju znači putovati u vremenu. "Tu doživljavam podvojenost. Za mene je važno da pišem o sjećanjima i tome kako vrijeme transformira i mijenja naše iskustvo. Moje je pisanje u simbiozi sa sjećanjima i s promjenama uvjetovanim vremenom", rekla je Durastanti.

Uoči Zoom razgovora s dvoje inozemnih autora, FEKP je u svojem riječkom programu u Exportdrvu u ponedjeljak ugostio umaškog književnika Nevena Ušumovića, autora zbirke priča "7 mladih" (1997.), "Makovo zrno" (2009.) i "Rajske ptice" (2012.) te romana "Ekskurzija" (2001.). U programu je također gostovao i Senko Karuza, viški književnik, autor kratkih priča ukoričenih u niz knjiga i uvrštenih u brojne domaće i strane antologije i prevedenih na desetak stranih jezika.

Festival europske kratke priče održava se u Rijeci i Zagrebu od 4. do 9. listopada, u sklopu projekta Rijeka 2020 – Europska prijestolnica kulture, te u suradnji s britanskim Hay Festivalom, čiji je program od 6. do 9. listopada dio 19. FEKP-a. Svi programi odvijaju se "u živo", u Exportdrvu u Rijeci i Kinoteci u Zagrebu, i online, te se mogu pratiti preko Youtube kanala FEKPHrvatska.