Spisateljica rođena u Strasbourgu, koja već 10 godina živi u Velikoj Britaniji, Elif Shafak, u Turskoj je jedna od najpopularnijih, ali i najkontroverznijih autorica. Zbog knjige 'Kopile Istanbula' 2006. zaradila je tužbu zbog 'uvrede turskosti', na što je u njenu obranu stala svjetska literarna javnost pa je oslobođena optužbi, a posljednji roman, '10 minuta i 38 sekundi u ovom neobičnom svijetu', s kojim je ušla u krug prestižnog Bookera, prošle godine također joj je priskrbio žestoke napade zbog 'opscenosti'.

Autorica, koja piše i na turskom i na engleskom jeziku, dosad je objavila 17 knjiga, od kojih su 11 romani, a djela su joj prevedena na 50 jezika. Na hrvatskom su joj kod Hena coma objavljeni 'Palača buha', 'Kopile Istanbula', 'Četrdeset pravila ljubavi', 'Majstor i ja', 'Tri Evine kćeri', '10 minuta i 38 sekundi u ovom neobičnom svijetu' te, ovih dana, esej 'Kako sačuvati mentalno zdravlje u doba podjela'. Doktorirala je političke znanosti i predavala na raznim fakultetima u Turskoj, Sjedinjenim Američkim Državama i Ujedinjenom Kraljevstvu te je pisala i piše za mnogobrojne medije širom svijeta, uključujući Guardian, Le Monde, The New York Times, Wall Street Journal, The Washington Post i Time.

Povod našem razgovoru njeno je gostovanje na međunarodnom Festivalu Hay, koji se od 6. do 9. listopada održava online u Rijeci i Zagrebu te u suradnji s Festivalom europske kratke priče. Autorica će nastupiti u sklopu projekta 'Europa28', koji okuplja 28 istaknutih spisateljica, novinarki, umjetnica, znanstvenica i poduzetnica (po jednu iz svake zemlje EU-a i jednu iz Ujedinjenog Kraljevstva), a koje će govoriti o svojim vizijama europske i svjetske budućnosti. Shafak će s književnom znanstvenicom i prevoditeljicom Andom Bukvić o svome radu i izazovima Europe razgovarati 7. listopada, a nastup će se moći pratiti online u riječkom Exportdrvu.

'Ako ste pisac iz Turske, onda nemate luksuz reći: 'Neću pisati o tome što se događa'', izjavili ste jednom prilikom. Možete li se osvrnuti na tu vašu misao i na vaša iskustva s cenzurom u Turskoj?

Književnost treba slobodu - slobodu imaginacije, slobodu govora. Turska je veoma teška zemlja za pisce. Tamo svaki novinar, pjesnik, romanopisac ili akademski stručnjak zna da zbog svojih riječi može upasti u veliku nevolju. Mogu ga napadati provladini mediji, može ga se maltretirati na društvenim mrežama. Može ga se dovesti pred sud, zarobiti ili prognati. Zbog pjesme. Ili zbog romana. Osobno sam to iskusila kad sam objavila 'Kopile Istanbula' prije nekoliko godina. To je knjiga koja se otvoreno bavi sjećanjem i amnezijom, ljubavlju i podjelom i otvoreno progovara o genocidu nad Armencima, što je u Turskoj jako teška tema. Tabu. Nakon što je roman izašao optužili su me zbog 'vrijeđanja turskosti' i morala sam se braniti na sudu. Bilo je to nestvarno, gotovo kafkijansko iskustvo, u smislu da su se riječi izmišljenih likova iz romana koristile kao 'dokazi' u sudnici. Rezultat je bio taj da je moj turski odvjetnik morao braniti moje armenske fikcionalne likove. Na kraju sam oslobođena, i ja i izmišljeni likovi. Voljela bih da vam mogu reći da je od tada Turska postala demokratičnija zemlja. Ali upravo suprotno, postala je još autoritativnija.

I vaš posljednji roman, '10 minuta i 38 sekundi u ovom neobičnom svijetu', čija je glavna protagonistica Leila Tekila, seksualna radnica u Istanbulu, zaplijenjen je i proučavan zbog 'opscenosti'. Turska je, sudeći barem po tome što ste sami doživjeli kao spisateljica, izazovna zemlja za promociju slobode govora, no kakvo je stanje u zapadnoj Europi i u SAD-u?

Da, ta i druge moje knjige policija je pokupila i odnijela u ured javnog tužitelja kako bi ih pregledao zbog mogućih 'opscenosti'. To je zato što pišem o rodnom nasilju, seksualnom nasilju i zlostavljanju djece. Pišem o ovim slučajevima jer se ovakve stvari događaju, ali vlasti, umjesto da rade na sustavu, otvaranju utočišta za zlostavljane žene i djecu te na hitnom uvođenju Istanbulske konvencije, pokušavaju suditi piscima fikcije. To je nevjerojatno. Ali nije to tako samo u Turskoj. Vjerujem da posvuda u svijetu trebamo braniti slobodu govora i demokraciju, ne samo u Turskoj, Brazilu ili Filipinima. Prije su mnogi zapadnjaci mislili kako se za prava žena i manjina te demokraciju treba boriti u istočnim ili bliskoistočnim zemljama, a da je zapadni svijet čvrst i siguran, da se u njemu ne treba brinuti o ljudskim pravima. No ta se percepcija promijenila nakon 2016., s Brexitom i Trumpom. Povijest ne ide nužno naprijed, kao što smo shvatili gledajući uspon populističkih pokreta diljem Europe. Rastu nacionalizam, tribalizam i izolacionizam, kao i desničarske teorije zavjere i neliberalne ideologije. Sada svi trebamo braniti osnovna ljudska prava i biti uključeniji građani.

Što mislite da je dovelo do uspona populističkog nacionalizma diljem svijeta? I što pisci mogu napraviti u borbi protiv njega?

Populizam je lažan odgovor na prave probleme. Problemi u našim društvima, politikama i financijskim sustavima su stvarni i duboki i moramo ih riješiti, ali je ogromna iluzija misliti da su rješenja populistički nacionalizam ili izolacionizam. Nisu. Oni će samo stvar učiniti gorima. Pravo rješenje i pravi put naprijed je fokus na nejednakostima. Nejednakostima, množina. Rasne, rodne, klasne, regionalne, generacijske nejednakosti. Dat ću vam primjer: na samom početku političari su pandemiju nazivali 'velikim izjednačavanjem'. Govorili su kako je utjecala na svakoga jednako i da smo u ovome svi zajedno. Ali zapravo je ona puno više i gore utjecala na manjine i ljude u siromašnijim područjima. U Ujedinjenom Kraljevstvu istraživanja su pokazala da su za ljude koji žive u siromašnijim zajednicama četiri puta veće šanse da se zaraze ili da umru od koronavirusa. Kako je to moguće? Nejednakosti su ogromne i kao spisateljicu uvijek su me više zanimale margine i periferija nego centar. Moramo osnažiti slabije, fokusirati se na ljude koji se osjećaju izostavljenima ili koji su zapostavljeni. Moramo također razumjeti da mržnja i podjele neće riješiti probleme ovog svijeta. Golemi su globalni izazovi pred nama. Duh solidarnosti i međunarodno sestrinstvo zato su jako važni.

Uspon autoritarnog populizma, komentirali ste u jednom od vaših tekstova, redovito ide s antiintelektualizmom i antifeminizmom. Govorili ste u tom slučaju o Turskoj, ali ovo je dio šireg, globalnog trenda. Zašto su ti fenomeni uvijek tako isprepleteni?

U mnogim dijelovima svijeta vidim porast otpora protiv prava žena i LGBTQ zajednice. Uvijek govorimo i pišemo o populizmu, ali rijetko kad spominjemo kako su takvi pokreti po svojoj prirodi i antipluralistički i antiintelektualistički i antifeministički. To nije slučajnost. Populizam ne voli višestrukost, želi sve pojednostavniti i strpati u dva tabora: mi protiv njih. U Turskoj vladajuća ideologija i ljudi koji podržavaju taj narativ često govore o tome kako su 'neobrazovani ljudi' čišći, a obrazovani korumpiraniji jer su previše 'pozapadnjeni', preliberalni. Prisutan je taj antiintelektualni diskurs koji smatram jako opasnim. Jednako tako, populistički narativi u svojoj su osnovi protiv prava žena u ime zaštite 'obiteljskih vrijednosti'. Salvini to radi u Italiji, u Brazilu Bolsonaro ima ovaj mačo pristup, a vidimo ga i kod Erdoğana i Modija. Dakle, ne samo u Turskoj, nego bilo gdje gdje vidite porast nacionalizma, vjerskog fundamentalizma i autoritarizma, vidjet ćete i porast mizognije i homofobije. Kad države idu unatrag, prva prava koja će se početi zakidati ženska su prava i prava manjina. Zato žene i manjine moraju biti više zabrinute zbog gubitka demokracije. Moramo zato strastvenije braniti demokraciju.

Upoznati se s radom Ive Andrića, u Hrvatskoj i regiji veoma poznatog pisca. U jednom od ranijih intervjua govorili ste kako ste iz njegovih knjiga puno toga naučili o Turskoj i turskoj povijesti. Na što ste mislili?

Turska je zemlja s veoma dugom, kompleksnom i bogatom poviješću. Ali to ne znači da imamo dobro pamćenje. Upravo suprotno, mi smo društvo kolektivne amnezije, naš odnos prema povijesti pun je rupa koje su popunjene ultranacionalizmom i islamizmom. Kao rezultat, dominantna interpretacija prošlosti, službena verzija povijesti veoma je nacionalistička i veoma religiozna. Od rane mladosti čitala sam puno svjetske književnosti i o povijesti svoje zemlje više sam naučila iz romana i pjesama nego iz službene povijesne literature. Fikcija, umjetnost pričanja priča, daje glas onima koji ga nemaju, približava periferiju centru i čini nevidljivo vidljivim. To je jedan od mnogih razloga zašto volim fikciju. Daje glas tišinama i utišanima.

Kako ste se inače počeli baviti pisanjem?

Pišem otkako sam dijete, ali nisam počela jer sam jednog dana htjela biti spisateljica, nisam ni znala da je tako nešto moguće. Oko mene nije bilo pisaca, nisam imala pojma da svoj život možete posvetiti knjigama i književnosti. Počela sam pisati fikciju tako rano jer sam bila usamljeno dijete i mislila sam da je život prilično dosadan. Bila sam jedinica koju je odgajala samohrana zaposlena majka. Oca nisam viđala jer je ostao u Francuskoj nakon što su se majka i on razveli, a nas dvije vratile se u Tursku. Svoju polubraću upoznala sam godinama poslije, u dvadesetim godinama. Tako da je moj odgoj bio jako neobičan, uz dvije žene, majku i baku. Od majke sam naslijedila ljubav prema pisanoj kulturi, a od bake ljubav prema oralnoj kulturi. Knjige su u tome svemu postale moji prijatelji, drugovi.

Prije nekoliko godina u svome govoru na TED-u javno ste obznanili da ste biseksualni. Što je potaknulo tu vašu odluku?

Svatko tko čita moje romane uočit će da u mojoj fikciji manjine uvijek imaju važnu ulogu. U mojim intervjuima i javnim nastupima također sam uvijek branila jednaka ljudska prava i uvijek sam otvoreno govorila o pravima LGBTQ zajednica. Imam akademsku pozadinu i na sveučilištima sam podučavala kolegije na ženskim i queer studijama, kao i političku znanost. Imala sam, dakle, dugu povijest pisanja i govorenja o ovim pitanjima, ali nikad nisam imala hrabrosti da se osobno autam. Nikad nisam imala hrabrosti objasniti da je to o čemu pišem za mene jako osobno. Znala sam da će mi, ako progovorim o svojoj biseksualnosti, biti jako teško, da ću se suočiti s mnogo govora mržnje i verbalnog zlostavljanja. Ali jednostavno je u mome životu došao trenutak kad to više nisam htjela odgađati. Htjela sam reći tko sam i prihvatiti svoju istinu. Slobodno. Otvoreno. Prigrliti se onakvom kakva jesam. Nakon što sam održala svoj govor na TED-u on je Turskoj izazvao ogromne i gadne reakcije. Devet tjedana, bez prekida, bila sam tema odurnih tekstova u turskim islamističkim i nacionalističkim medijima i odurnih poruka na društvenim mrežama. Pisali su užasne stvari o meni i bilo je jako teško. Emotivno me pogodilo, ali bila sam spremna proći kroz to. Mislim da je za čovječanstvo važno da se autamo i podijelimo vlastitu priču, mada sam svjesna toga koliko je Turska duboko, duboko patrijarhalna, homofobna i neslobodna zemlja. To je moja domovina.

Za Istanbul ste jednom rekli da je grad ženskog roda. Kako to?

Istanbul je tako divan grad, prepun suprotnosti i slojeva. Nažalost, danas kad hodate njime, ulice pripadaju muškarcima, čajane i javni trgovi pripadaju muškarcima. Želim da žene budu vidljivije u javnom prostoru, da imaju ravnopravan glas u urbanom prostoru. Žene i manjine - mi također postojimo. Želim podsjetiti čitatelje na stare, poetske, literarne tradicije koje sežu još u doba Bizanta. U Bizantskom carstvu ovaj grad uvijek je bio povezan sa ženskom energijom i božicama. U Otomanskom Carstvu također, pjesnici su uvijek opisivali grad kao ženu. Želim podsjetiti svoje čitatelje na tu književnu tradiciju jer vjerujem da je duša grada ženska. Istanbul je grad-žena.