Možda se sjećate, prije četiri godine ustanovili smo da su Yo La Tengo naši najbolji prijatelji. Na takav nas je zaključak naveo predivan koncert u Tvornici kulture, gdje nas je legendarna trojka prvo usisala u vrtlog nježnog i tihog uvodnog seta, a nakon stanke katapultirala bučnim gitarskim poletom. Njihovo superiorno poznavanje i razumijevanje glazbe, od ambijentalne elektronike, soula, preko kraut rocka i psihodelije do punka i noise rocka, obogaćeno humorističnim i nepretencioznim začinima, izvanvremenska je kvaliteta koja nas je natjerala da im se još jednom vratimo, ovoga puta u znojan, ali akustički vrlo prikladan prostor Jedinstva na savskom nasipu.

Ako je suditi po doživljajima na njihovom Instagramu, i oni su se veselili povratku u Zagreb. Došli su iz Münchena dan ranije, šetali Zrinjevcem i Gornjim gradom, obišli Muzej suvremene umjetnosti, klopali street food, radili ono što kulturni turisti širokih svjetonazora obično rade. Vjerojatno nisu znali da će se u klubu pored prostora gdje nastupaju te večeri održavati metal festival, ali su se organizatori oba događaja potrudili da ne bude miješanja zvukova, a Yo La Tengo su svoj cjelovečernji program, opet podijeljen u dva seta, započeli u 20:30, kraut rockerskom 'You Are Here' s aktualnog albuma 'There's a Riot Going On'.

Predivno, starinski dekorirana pozornica, s visećim vinilima, tepihom i uredno složenim instrumentarijem, stvorila je dojam kao da smo u bendovoj prostoriji za vježbanje, gdje Ira, Georgia i James ležerno šeću od jednog do drugog instrumenta i rekonstruiraju nastanak svojih pjesama. One, kako otkrivamo gledajući ih drugi puta, mogu biti kakve god trojka u datom trenutku poželi: tihe, glasne, puzajuće, psihodelične, nježne, odšarafljene, ovisno o kontekstu u koji ih bend smjesti. A bend je toliko vješt da u bilo kom trenutku iz šešira može izvaditi bilo koju od njih i prearanžirati je tako da idealno sjedne u odgovarajući segment koncerta.

Naime, u skladu s maksimom da dva koncerta nikad ne smiju biti ista, Yo La Tengo kao da su pomno proučili setlistu iz Tvornice od prije pet godina, i odlučili ne ponoviti ama baš ni jednu stvar. Tako smo u tišem, prvom setu doživjeli iznenađenja poput prastarih 'One PM Again' ili 'Black Flowers', koje su na ovoj turneji slabo ili nikako svirali, dok su u glasnijem setu gladno zajahali na potpuno neočekivane bisere poput 'Here to Fall' ili 'Nothing to Hide' s revaloriziranog albuma 'Popular Songs'. Bilo je tu i zamjena konteksta, poput prastare 'Deeper Into Movies', poletne noise pop sačekuše oguljene u nježni akustični tretman, dok je na drugoj strani ogledala, u žestokom setu gotovo noiserski odsvirana 'Stupid Things', koja je u studijskoj izvedbi nježna i mekana.

Čak i da na stranu ostavimo sve te igrarije sa set listom, samo promatrajući Jamesa McNewa kako ležerno okida svoj izlizani Fender Jazz bas (i kontrabas) i šuška po perkusijama, Georgiju Hubley kako na rubu šezdesete neumoljivo pere po bubnjevima, gitari i antiknim klavijaturama, te nevjerojatnog Iru Kaplana kako nježno zavodi akustičnu gitaru, potom ostavlja srce na klavijaturama, a na koncu divljački cijedi zadnju kap solaža iz svojih gitara, svjedočite sintezi povijesti glazbe promatranoj iz samo njima svojstvene optike.

I zato tek na kraju, kad nakon noiserskog provjetravanja pojačala u završnoj 'I Heard You Looking', izađu na bis i opletu Black Flagovu 'Nervous Breakdown', e da bi opet spustili loptu s 'Our Way to Fall' i odaslali nas u noć s nježnom uspavankom 'Dreaming' od Sun Ra, shvaćate da iznenađenja više nema. Ako vam to nije dosta, lijepo kaže Ira na kraju – idite večeras u Beograd, ili prekosutra u Budimpeštu. Gdje god se zatekli, Yo La Tengo će vam udariti takav pečat na mapi koncertnog života da ćete htjeti izgrliti i njih, i sve oko sebe, i jedva ćete čekati sljedeći put da ih ponovno vidite. Jer, tko zna što će sve tada izvući iz šešira.