Trolist holividskih mega zvijezda, Charlize Theron, Nicole Kidman i Margot Robbie, u #MeToo priči o padu utjecajnog urednika konzervativnog Fox Newsa slizanog s predsjednikom Trumpom. Što bi moglo poći krivo? Štošta, no čini nam se da je uzrok za nedovoljno impresivan rezultat to što je film rađen prije svega za američko tržište, za publiku koja jako dobro poznaje priču i likove i ne trebaju im suvišna obrazloženja. Za nas je priča isuviše konfurzno ispričana, likova je previše, neki se pojavljuju samo letimično i nije baš najjasnije tko su, zašto su tu i koja je njihova uloga u priči, no stvarnost je u ovom slučaju bila dovoljno zanimljiva da 'spasi' ovaj inače posve prosječan, čak ne osobito nadahnut film.

Redatelj Jay Roach ('Trumbo', 'Dozvola za brak') nastojao je pomalo razigrati 'težak' sadržaj obraćanjem naratorice Theron u kameru, ponekim objašnjavačkim flashbackovima i 'dokumentarističkim' grafikama s imenima pojedinih likova i njihovih funkcija radi lakšeg razumijevanja, što jest filmu dalo ponešto opušteniji ton, ali i dodatnu zbrku za gledatelje nedovoljno upućene u zvijezde i zvjezdana sazviježđa konzervativne Amerike i Foxovog svemira.

Film 'One su bombe' snimljen je prema istinitim događajima koji su se odvijali tijekom 2015. i 2016. godine kad je nakon skandala o seksualnom uznemiravanju s pozicije prvog čovjeka Fox Newsa, vjerojatno najutjecajnijeg konzervativnog medija u SAD-u, koji je otvoreno podupirao Donalda Trumpa tijekom njegove predsjedničke kampanje (a i nakon nje), morao odstupiti Roger Ailes, nekoć svemoćna sila koja je stajala iza niza republikanskih moćnika još od vremena Richarda Nixona. Ako je suditi prema prikazanome u filmu, Ailes je bio apsolutistički vladar unutar Murdochovog medijskog carstva, a da bi bio siguran kako su svi zaposlenici 'na liniji' u urede je ugradio skrivene kamere, prisluškivali su se telefoni i sva prepiska. Koristio se metodama kojih se ne bi posramio ni Stasi, no ipak je slovio kao jedan od najžešćih boraca protiv komunizma. Kroz svoje je medijsko djelovanje uspostavio nove licemjerne standarde i to ne samo u smislu načina izbora i plasiranja tema i vijesti, nego i u smislu njihove prezentacije. 'Televizija je vizualni medij' ponovlja Ailesov lik kroz film oporavdavajući time vlastitu požudu. Njegov 'izum' bio je taj da angažira lijepe voditeljice i novinarke i skine ih u najkraće moguće suknje i haljine, a u studio stavi prozirne stolove tako da duge noge lijepih žena izbiju u prvi plan. I dok je hranio američke gledatelje strahom za radna mjesta, ksenofobijom i rasizmom koju su s ekrana širili njegovi ultra desni opinion-makeri, ideju patrijarhalne nadmoći i objektivizacije žena uspješno je i doslovno 'vizaulizirao'.

Formula je bila senzacionalno uspješna i smatra se da je Ailes uspio privući stariju, konzervativnu publiku koju su drugi mediji zanemarivali i uspio stvoriti televizijsku kuću, koja je prema podacima New York Timesa imala oko 2 milijuna gledatelja dnevno, što je bilo više nego CNN i MSNBC zajedno. Bio je nedodirljiv, no nekadašnji spin doktor Ronalda Reagana i George H.W. Busha, na kraju je ipak stradao. Morao je otići, no samo povrijeđena ega, ne i novčanika. Murdoch mu je isplatio pozamašnu otpremninu kako bi elegantno pospremio skandal pod tepih. Glave ga je, ako je suditi prema filmu, došlo ne samo to što je neutaživi seksualni predator, nego i što je žene ponizio, izdao i odbacivao kao stare krpe. Svaki otpor bio je strogo sankcioniran, svaki pokušaj 'nedopuštenog' autorstva dokinut. Tako je novinarka Gretchen Carlson (Nicole Kidman) odlučila prelomiti i tužiti nakon godina podcjenjivačkog odnosa i Ailesovih neuspješnih pokušaja udvaranja, nakon što ju je Ailes odlučio ušutkati zbog previše 'modernih' ideja - poput nenošenja šminke u studiju.

Priča je u filmu prezentirana kroz paralelne sudbine tri žene različitih generacija, u različitim fazama karijere, od kojih je svaka doživjela seksualno zlostavljanje i svaka ga proživaljava na svoj način. Kayla (Margot Robbie) mlada je ambiciozna ljepotica iz konzervativne obitelji, s iskrenom, pomalo naivnom vjerom u tradicionalne vrijednosti koje Fox ipak samo deklarativno promovira. Njen lik je fikcionalan i kroz njega otkrivamo modus operandi starog predatora, ali i razloge zbog kojih žene prešućuju zlostavljanje. Novinarka Megyn Kelly (Charlize Theron) na vrhuncu je karijere i ima puno za izgubiti, no nakon sukoba s Trumpom kojemu je u eteru postavila 'previše provokativna' pitanja, izložena je brojnim napadima s desnice i istinski razočarana spoznajom da Ailes ipak neće zauzeti 'njenu stranu', nego sama mora 'polizati' za sobom. Gretchen Carlson je pak na zalasku je karijere, i Ailes ju je već odavno otpisao.

Theron i Kidman pod teškom maskom koja je poprilično transformirala njihov izgled, kako bi što više nalikovale na stvarne žene koje su ustale protiv Ailesa, solidno su odradile svoje glumačke zadatke, iako je za naš ukus taj oklop na licu više odmogao nego pomogao, no glumački najefektniji je stari lisac John Litgow u ulozi glavnog negativca, teško porketnog, autoritarnog ljigavca, u čiju se inteligenciju i britak um, unatoč slabom karatkeru, ne može posumnjati ni na sekundu. Uspio je utkati više slojeva u taj lik naizgled limitiranog potencijala da gotovo da suosjećmo s njim nakon što mu Murdoch zahvali na suradnji.

Među dojmljivijim likovima, pomalo zanemarenima u filmu je i lik Ailesove supruge Beth, koja do posljednjeg trenutka opravdava i podržava muža. Likovi žena koje su najači potporni stupovi patrijarhata i seksizma, često su fascinantni u svojoj ambivalentnosti - žrtve koje podupiru zlostavljače. Ni u 'One su bombe' ih ne nedostaje, ali većinom su samo skicirani poput voditeljice koja dijeli majice 'tim Roger' i zahtijeva od svih da ih nose, odvjetnice Susan Estrich, poznate feninistice koja je promijenila američke zakone po pitanju seksualnog napastvovanja, ali se spremna kompromitirati zbog dugododišnjeg prijateljstva s Ailesom... Odgovornost za zlostavljanje je na zlostavljaču, ali teret snose i oni koji ga opravdavaju, poručuje nam film.