Legendarna serija 'Gruntovčani' opet se reprizira na HRT-u, no skandalozno je loša kvaliteta slike i zvuka kojima je najavljivana. Prisjetimo li se koliku je pompu i na koncu gušt gledatelja širom svijeta izazvala restaurirana verzija Kubrickove 'Odiseje' iz 1968, možemo tek žaliti što HRT svog kapitalca ne tretira s više poštovanja. Prema autorima, ali i gotovo pola milijuna gledatelja koji odgledaju svaku reprizu hit serije iz 1975.
Kad su prije tri godine zadnji puta reprizirani na Hrvatskoj televiziji, legendarni ‘Gruntovčani’ scenarista Mladena Kerstnera i režisera Kreše Golika gledanošću su potukli tada iznimno popularnu tursku sapunicu ‘1001 noć’, tada premijerno emitiranu na RTL-u, i bili su najgledanija domaća dramska serija te godine na HRT-u. U brojkama, život Dudeka, Regice, Cinobera i ostalih stanovnika podravskog sela gledalo je više od 443 tisuće ljudi. Serija je reprizirana i 2006, a tada je imala prosječnu gledanost veću od 422 tisuće.
'Gruntovčani' odnedavna opet idu na HRT-u u prime timeu i predviđamo li u najboljoj namjeri, gledanost ni ovog puta ne bi trebala zakazati. Međutim, kad je HRT uoči repriziranja te odlične domaće dramske serije istu najavljivao, iznenadila nas je nekvaliteta tona najavne špice, kao i slike u plavo-žutim nijansama.
Postavilo se pitanje kako Hrvatska televizija brine o svom blagu, u ovom slučaju seriji prvi puta emitiranoj 1975, a i danas iznimno popularnoj te namjerava li je restaurirati i za svojih gotovo pola milijuna ‘osiguranih’ gledatelja jamčiti kvalitetnije televizijsko iskustvo i, naravno, ovo kulturno dobro dostojno zaštititi.
FILMOVI U HLADNJACIMA
Na pitanje planiraju li restaurirati 'Gruntovčane', s HRT-a nam odgovaraju da se najave ne emitiraju s originalnog medija s kojeg se emitiraju pojedine epizode i to je razlog lošijoj kvaliteti snimke. Za seriju, pak, kažu, da se emitira s digitalnih video vrpci i da su kvaliteta slike i zvuka u skladu s televizijskim standardima emitiranja. Presnimka je napravljena 2001, a izvornik na filmskoj vrpci je arhiviran i čuva se u tzv. televizijskom hladnjaku, prostoriji veličine oko 100 kvadratnih metara gdje je 24 sata dnevno kontrolirana temperatura od pet stupnjeva Celzija, a vlaga 35 posto. ‘Stručnjaci za arhiviranje tvrde da u ovakvim uvjetima filmska vrpca može biti sačuvana bez oštećenja više od 500 godina’, kažu nam na HRT-u.
Što se tiče restauracije ovog serijala, ali i nekog drugog, konkretnog naslova, zasad nema jasnih informacija. Kad se o tome priča u kuloarima, konstantan argument je nedostatak novca. Za restauraciju, kako neslužbeno doznajemo, a što uključuje sve faze do izrade digitalnih mastera, potrebno je izdvojiti oko 200 eura po minuti. Restauracija znači da cijeli film ili seriju treba skenirati u računalo, sličicu po sličicu i zatim ih digitalno obraditi - osvježiti boje, ukloniti nečistoće i greške, ukloniti zrna i šumove. Također se restaurirati može i zvuk kako bi film zvučao suvremeno.
Kvaliteta i rezolucija filmske vrpce je daleko veća od onoga što je HRT mogao prebaciti na video vrpcu 2001. godine, reći će upućeni u proces, dodajući da bi film nakon restauracije trebao izgledati kao nov!
DIGITALIZACIJA U NAJAVI
Na HRT-u planiraju restauraciju odabrane arhivske građe, kako kažu, ‘po kriterijima važnosti za nacionalnu kulturnu baštinu, pri čemu će surađivati s nadležnim institucijama’, a većinu posla odraditi vlastitim potencijalima.
U planu im je i digitalizacija 350 tisuća sati programa iz arhive, a taj bi proces trebao trajati od dvije do pet godina. Potom će građa biti znatno dostupnija za pretraživanje i preko posebnog podportala, najavljuju, no ne daju konkretniji vremenski rok.
U razgovoru za tportal, Tomislav Vujnović iz tvrtke Vizije specijalizirane za restauraciju filmova, kaže da dosad nisu imali kontakata s HRT-om vezano uz najavljenu digitalizaciju, no nada se da će na tom polju uskoro biti pomaka jer film nezaustavljivo propada ako se te trake, većinom nitratne i triacetatne, ne prebace na neki drugi medij.
TRAKE KOJE SE SAME RAZGRAĐUJU
S obzirom na višegodišnje iskustvo restauracije starih filmova, Vujnovića smo upitali može li procijeniti trenutačno stanje arhiviranih filmova i serija u Hrvatskoj. ‘S popriličnom sigurnošću mogu reći da sve što je snimljeno prije osamdesetih sigurno nije u idealnom stanju. Sve ovisi o načinu čuvanja filmskih traka. Ali te trake sigurno treba restaurirati. Ili barem digitalizirati. Materijal od kojih su načinjene filmske trake iz tog perioda se ‘razgrađuje’ sam od sebe. I to je nemoguće zaustaviti. Neke su u malo boljem stanju, neke u lošijem, a neke su vjerojatno već izgubljene.
Za razliku od nekih drugih stvari, gdje možemo obaviti rekonstrukciju (npr. arhitektura), film, kad jednom propadne, izgubljen je zauvijek. To treba imati na umu. Vrlo smo blizu gubitku velikog dijela naše kulturne baštine. Neće ona nestati sutra, ali uz ritam kojim se digitalizira/restaurira jednostavno nećemo stići sve spasiti’, zaključio je Vujnović.
ZAŠTITA PRAVA I KULTURNOG BLAGA
Naravno, u ovoj priči ne radi se isključivo o arhivima Hrvatske radiotelevizije. Pitanje vlasničkih prava nad velikim brojem filmova stvorenih u Jugoslaviji dan danas nije riješeno, što dodatno usporava mogućnost restauracije i očuvanja kulturne baštine. Tema oko autorskih prava zagrebana je ljetos na Festivalu igranog filma u Puli kad je nanovo postavljeno pitanje prava nad filmovima iz produkcije Jadran Filma, no odgovora nije bilo.
Taj je problem dobro riješila, primjerice, Poljska, u kojoj su svi filmovi snimljeni prije demokratskih promjena postali javno kulturno dobro.
‘Baš kako što su kod nas Kamenita vrata ili Dubrovačke zidine. To je dio našeg kulturnog nasljeđa i smatram da bi se država trebala pobrinuti da to bude slobodno dostupno svim građanima. Da li to znači otkup od producenata, eksproprijaciju ili nešto treće, to je na državi da vidi’, rekao nam je Tomislav Vujnović.
