Jaume Cabre (rođen 1947. u Barceloni) jedan je od najpoznatijih suvremenih pisaca iz Španjolske, odnosno Katalonije, specifičan, između ostaloga, po tome što piše isključivo na katalonskom jeziku. Cabre je međunarodnu slavu stekao svojim epskim romanom 'Glasovi Pamana', u kojem tematizira Španjolski građanski rat i Francovu diktaturu te posljedice takve povijesti koja se i danas osjeća.

U Zagreb je Cabre došao na Festival svjetske književnosti, na kojemu je bio gost otvorenja, a dan nakon toga smo se našli u foajeu hotela Esplanade za intervju o, ispostavilo se, većinom književnim temama.

Hoćete li prvo pitanja o književnosti ili o politici?

Ja volim najviše pričati o književosti, ali vi Hrvati samo želite pričati o politici!

U redu onda, pričat ćemo o književnosti. 'Glasovi Pamana' je roman epskog zamaha. Jeste li odmah krenuli s tom ambicijom u pisanje, jeste li od početka znali da ćete obuhvatiti desetljeća?

Uopće ne. Prva mi je ideja bila napisati roman o učiteljima. Moj način rada je taklav da na početku pisanja ne znam što će taj roman biti. Krenem na put dok pišem te se pitam, primjerice, kako će pojedini likovi reagirati na događaje, a posvećujem i vrijeme slikama i idejama koje me obuzimaju; nekad je to pejzaž, nekad neki događaj. Pišem polako, ako treba i godinama, te za mene kraj rada nije važan. Za mene je pisanje put, pa dok nešto pišem saživim se s pričom i likovima, rastem zajedno s njima. Jasno mi je da sve ovo zvuči pretjerano poetski.

Kako onda znate kad je kraj, osjetite li da je priča gotova i da više ne trebate pisati?

Odlično pitanje, vi se baš trudite tjerati me da dobro odgovorim! (smijeh) Kada je riječ o osjećaju kraja, najbolje to mogu ilustrirati svršetkom mojeg zadnjeg romana 'Il Confeso' (odnosno 'Ispovijedam se'), koji glasi: Ovaj roman ostavljam definitivno nedovršenim tog i tog datuma. To je iskrena poruka čitateljima, jer prestajem pisati kada počnem osjećati da za roman više ne mogu učiniti ništa dobro, kada dođem do točke na kojoj mi se čini da bi svaka nova promjena ili nadopisivanje naštetili tekstu. Tada sebi kažem da sam došao do jednog mjesta na kojem ću roman ostaviti na miru, ali znam da je nedovršen. Zato se uvijek nadam da ću se u dubokoj starosti moći vratiti svakom svojem romanu i dovršiti ga.

Zanima me imate li više verzija romana, kako onda uopće ide taj cijeli proces pisanja? Dopuštate li uredniku da intervenira u tekst?

Svi tekstovi koje pišem su na početku provizorni, dok ne postanu drugačiji. Postupno gradim stvari u tekstu, pa neke stvari tako i odbacujem, dok se ponekad vraćam likovima za koje smatram da treba nadograditi ili opravdati. U jednom trenutku mislim da je dosta ili uzviknem frustrirano 'Dosta mi je!' i tada je tekst definitivno nezavršen. Imam i dogovor s nekoliko čitatelja, koji su mi prijatelji i koji su privilegirani u tome da prvi vide tekst. Oni imaju zadatak brzo pročitati tekst i nakon toga mi reći baš sve što im se ne sviđa i što misle da je pogrešno. Neke primjedbe ću uvažiti, a neke ne, što znači još nekoliko mjeseci rada. Tek tada odnosim tekst svojem uredniku, koji baš i nije u situaciji previše mijenjati, jer je to već obavljeno. Također, u ugovoru mi stoji da se od mene ne smije tražiti da predam tekst u određenom roku iz bilo kakvih neliterarnih razloga.

Dobar ugovor!

Da. (smijeh)

Kada je knjiga konačno gotova, odnosno kako vi kažete 'definitivno nedovršena', ona ide čitateljima. Razmišljate li o njima, kakve reakcije želite od čitatelja? Želite li ih potaknuti na katarzu, probuditi emocije ili tjerati na razmišljanje?

Ja sam također čitatelj i imam svoj čitateljski ukus. Znam da su čitatelji inteligentni i da mnogo toga mogu shvatiti. Primjerice, početak 'Glasova Pamana' je dosta težak za čitanje, nije baš prohodan, ali to je i odraz onoga što volim kao čitatelj, a to je svladati prepreke. Stvari ne smiju biti previše jednostavne i očigledne, nego se treba poticati konstantno otkrivanje, da čitatelj 'radi'. Želim da čitatelji mojih knjiga uživaju, da se trude i da na kraju osjete jednu moralnu i ljudsku satisfakciju. Čitatelja uvijek želim zainteresirati i postaviti neka moralna pitanja, a najstrašnije mi je ostaviti čitatelja ravnodušnim.

Kad već spominjete moral, smatrate li se moralistom? Čini se da svoje likove ne osuđujete, ali da ipak zauzmete jasan moralan stav, ako po ničemu drugom onda po tome koja i kakva pitanja postavite...

Ne znam koji je točan odgovor, odnosno nemam želju ikome govoriti kakve odluke treba donositi, jer se i sam previše mučim s time. Svatko mora imati svoj vlastiti izbor. S druge strane, imam i likove u romanu koji su zlobni te ih takvima i ostavljam, jer bez njih ne bi bilo priče. A opet, likovi se kroz pripovijedanje mijenjaju, pa netko od zlog postaje dobar. Nikada ne bih bio jeftini moralist koji poručuje 'Djeco, trebate to tako i tako'. Zapravo, nema ništa strašnije nego napisati nešto površno, a površnosti se najviše grozim i u životu. Zato izbjegavam u pisanju sve što vodi putem površnosti.

Dosta se pisali i za televiziju, scenarije za serije i filmove. Je li to bio način plaćanja računa?

Teško je živjeti samo od pisanja. Sada to mogu, ali evo imam 65 godina, dok ranije to nije funkcioniralo. Dugi niz godina sam bio gimnazijski profesor, kao i moja supruga, te su se od toga plaćali računi. No taj posao zahtijeva posvećenost i vrijeme, pa za pisanje nije ostajalo baš mnogo vremena, ali sam cijelo svoje slobodno vrijeme ipak tome posvećivao. Nakon što je u Španjolsku došla demokracija, pokrenuta je i televizija na katalonskom jeziku, pa su me pozvali da pišem serije za njih. Ne nekakve telenovele, nego ozbiljne dramske serije, od čega je najuspješnija bila 'Na željezničkom kolodvoru', koja je imala više sezona. Sve to sam pisao naravno na katalonskom, i katalonski je jedini jezik na kojem pišem. A scenaristički rad na televiziji je nešto čime se iznimno ponosim, jer sam i mnogo toga nauči, ponajviše kako u što kraćem roku smisliti riješenja za narativne probleme. Kasnije sam i sedam godina na fakultetu predavao audiovizualno pripovijedanje.

Dobro da ste spomenuli pisanje na katalonskom, koje ću iskoristiti kao povod za moje jedino političko pitanje. Katalonija, nezavisnost – da ili ne, i zašto?

Da. Vrlo jasno da. To je potreba za imanjem zemlje. Razloga ima više, oni su povijesni, ekonomski, lingvistički pa i, ako hoćete, moralni. Nezavisnost je važna i zbog katalonskog nacionalnog ponosa, jer katalonija nije nikad bila integrirana u Španjolsku, nego je u nju zatvorena, i to 1714. Sljedeće godine je dakle 300 godina od tog zatvaranja. Ekonomski gledano, Katalonija Španjolskoj donosi mnogo vše nego što joj centralna država vraća, a zbog toga pada i katalonska ekonomija. Također se stalno govori da su katalonci krivi za sve u Španjolskoj, stalno se govori kada imamo neki slučaj korupcije da je to jer su Katalonci korumpirani. Katalonci su uvijek krivi za sve loše. Tu je i pitanje jezika, jer ako mi Katalonci ne branimo naš jezik, nitko drugi neće. Mali jezici su danas u vrlo nezavidnoj poziciji. Država bi trebala razvijati i veličati katalonski jezik. Dobar primjer takvog odnosa prema svom jeziku su baltičke države, koje su prethodno bile pod ruskom vlašću i kojima se nametao ruski. One su sada članice EU pa su tako i njihovi jezici službeni jezici EU. Zašto to ne bi bio i katalonski jezik?

I Hrvatska i Katalonija su turistička područja. Možete li za kraj otkriti što vrijedi posjetiti u Kataloniji, a da to naravno nije Barcelona? Otkrijte hrvatskim čitateljima neku zanimljivu a ne baš razvikanu lokaciju...

Katalonija nije velika, manja je od Hrvatske, ali isto tako ima svoje primorske, nizinske i planinske dijelove. Jedna od najljepših ruta je put koji povezuja tri cistercinska samostane Poblet, Santa Creus i Vallbone de les Monges. Pogledajte na internetu o čemu je riječ, doista su prelijepi.