S Poletom kao medijskim i historiografskim fenomenom, koji je označio medijsku i društvenu scenu u 70-im i 80-im godinama prošlog stoljeća, još se nitko nije bavio. Što je vas ponukalo da se upustite u to istraživanje ili, kako kažete, 'potragu za izgubljenim vremenom' u tom omladinskom listu, na što ste utrošili pet godina?

Svjestan ogromnog značenja Poleta za medijsku i najširu društvenu scenu bivše države, godinama sam priželjkivao da se netko ozbiljno suoči s tim fenomenom. To se nije dogodilo, tako da je mlađim generacijama zapravo nejasno zašto je taj kultni tjednik uopće izlazio i kakva je iskušenja i svakodnevne probleme morao savladavati. Prije dvije-tri godine, kad sam se u traženju teme doktorske disertacije iz domene povijesti novinarstva osobno suočio s tim pitanjem, bilo mi je jasnije to zaobilaženje teme. Naime, iako je kroz Polet prošlo čak 2100 suradnika, od čega i brojna iznimno važna imena današnje hrvatske znanosti i publicistike, teško je bilo definirati taj projekt. U nešto više od 14 godina izlaženja promijenilo se devet glavnih urednika, uz veliku fluktuaciju kadrova i unutar njihovih redakcija.

O njihovoj je sudbini odlučivalo čak 11 garnitura omladinskih rukovodstava, koji su ih financirali, ali i kontrolirali njihov rad, po potrebi ih i kažnjavali i smjenjivali. Problem je utoliko bio složeniji što se i politička, društvena i gospodarska situacija u tih desetljeće i pol u socijalističkoj Hrvatskoj i Jugoslaviji drastično mijenjala, tako da je Polet iz početnog razdoblja nešto sasvim dugo od onoga što je obilježilo posljednje godine njegova izlaženja. Nastojao sam oblikovati neke zajedničke kriterije za ocjenjivanje svih redakcija. Držim da sam u tome ipak uspio jer nitko nije u potpunosti zadovoljan ili nezadovoljan činjenicama i zaključcima koje sam prezentirao najširoj javnosti. Ukratko, Polet nije imao superjunake ni totalne gubitnike, već se svatko snalazio kako je u danim okolnostima znao i mogao.

Polet se dosad uglavnom spominjao kao važan kulturološki fenomen koji je promovirao grupe strip-crtača i ilustratora Novi kvadrat te glazbeni novi val. U čemu je, međutim, njegov najznačajniji doprinos u novinarskom, ali i svjetonazorskom te političkom smislu? Veže li se taj doprinos najviše uz osvajanje sloboda?

U medijskom je smislu poduži popis njegovih zasluga. List je, pogotovo u početnom razdoblju svoga izlaženja, bio svojevrsni novinarski ledolomac. Prvi je u političko novinarstvo uveo jezik ulice, što je posebna zasluga prvog glavnog urednika Pere Kvesića, tada već afirmiranog pisca tzv. proze u trapericama. Nadalje, Polet je otvorio gotovo sva važnija svjetonazorska pitanja, bitno utječući na liberalizaciju tadašnje društvene scene. Počelo je naizgled naivno, upravo polemikama oko nošenja jeans odjeće u školama i na javnim skupovima, što je u dijelu dogmatske javnosti shvaćano kao 'podlijeganje američkim imperijalističkim utjecajima'. Nastavilo se pisanjem o seksu, narkomaniji, prostituciji, maloljetničkom kriminalu, represivnim metodama odgoja, da bi se zatim otvorila i afirmacija ženskih prava u cjelini, na kraju i pitanje društvenog statusa seksualnih manjina. Neke od reportaža i razgovora o tim temama, pogotovo iz dječjih i odgojnih domova, do danas spadaju u najpotresnija svjedočanstva iz hrvatskih medija.

Kad su Polet, ali i Studentski list i drugi omladinski listovi, osvojili neki novi prostor slobode, što je nerijetko bilo praćeno i političkim diskreditacijama, u taj je prostor zakoračilo tadašnje ozbiljno novinarstvo. A 'oslobođeni' prostori se u komunističkom razdoblju nisu napuštali, već su se do pred kraj 1980-ih godina stalno proširivali. Utoliko je za većinu nas mladih idealista bilo ogromno razočaranje kad su u demokratskoj Hrvatskoj rađeni veliki koraci unatrag u istim tim svjetonazorskim slobodama, odnosno kad se društvo, sukladno konzervativnom svjetonazoru, vraćalo tamo odakle smo mi krenuli.

Ako je pak riječ o dnevnopolitičkim temama, tu Polet nije odigrao tako važnu ulogu. Dobro se znalo što se ne smije pisati da bi list uopće mogao biti tiskan jer je u svakoj redakciji i tiskari netko bio zadužen za 'političku budnost'. Sve do pred kraj izlaženja nije se moglo ozbiljnije otvoriti pitanje titoizma, državnog ustroja, proklamiranog bratstva i jedinstva, ali i statusa JNA. Oko tih je tema vlast vrlo nervozno i energično reagirala. Zato je adekvatno poletovsko rješenje bilo u najrazličitijim reportažama s terena, koje su dokazivale da životna stvarnost nema puno dodirnih točaka s ideološkim postulatima. Čitatelji su tada dobro znali kakva su medijska pravila pa su vrednovali upravo takve novinarske diverzije.

U knjizi spominjete da se Poletova povijest često mitologizira, što je rezultiralo iskrivljavanjem i izostavljanjem činjenica, te da se Polet pokušava svesti na jedno razdoblje i jedno uredništvo. Možete li to pojasniti?

Svaka je redakcija imala neke svoje zasluge, ali i specifične probleme. No da se nešto čudno događa u pogledu tretiranja Poletove povijesti, najbolje se vidjelo kad je na 33. obljetnicu izlaska lista medijski snažno obilježavana njegova 30. obljetnica! Jednoj je redakciji, naime, dana veća važnost nego ostalima, iako su neke druge garniture imale veću razinu čitanosti i snažniji utjecaj na tadašnju društvenu scenu. Štoviše, politički obračun s nekim zanemarivanim urednicima i novinarima bio je puno brutalniji. Kao povjesničar koji ima uvid u cjelinu toga projekta, želio sam u svojoj knjizi ispraviti takve nepravde. Time nisam umanjio važnost i medijske iskorake redakcije koja je držala da je list samo u njeno vrijeme predstavljao 'fantastičnu zabavu'.

S obzirom na različite faze Poleta, koje su određivali njegovi urednici, od Pere Kvesića preko Zorana Franičevića do Ivice Buljana, koja je po vašem mišljenju bila najznačajnija u medijskom i društvenom smislu?

Teško je, a i vrlo nezahvalno, stavljati zasluge na neku imaginarnu vagu, još manje formirati neku rang-listu važnosti. Svatko je djelovao u svojim okolnostima i pridonosio ukupnom uspjehu toga projekta. Već sam napomenuo da je Pero Kvesić od samoga početka Polet približio mladima, shvativši njihov senzibilitet, odnosno da je to bilo prvi puta da je to bio list 'mladih za mlade'. Nino Pavić i Denis Kuljiš prvi su shvatili da omladinski list treba biti najbolji izvor zabave i odraz shvaćanja da mladi žele bolji život sada i ovdje, a ne u toliko spominjanoj boljoj budućnosti. Ratko Bošković je smatrao da se mladi moraju izboriti za svoj status, makar i vlastima neprihvatljivim demonstracijama. Zoran Franičević je imao petlju izravno se sukobiti s omladinskim rukovodstvom i partijskim dužnosnicima, čak i grubo ismijati njihovu demagogiju. Ivan Kustić je pak držao da se mladi trebaju kloniti pretjerane politizacije i vratiti se svojim (sup)kulturnim vrijednostima. Mladen Babun je držao da se mladi moraju aktivno i agresivno uključiti u političke rasprave i osvajati položaje koji im osiguravaju veći utjecaj u društvu. Zoran Simić je vjerovao u reformske i nedogmatske političke ciljeve, ali i pravo mladih da se bez ičijeg pokroviteljstva bave onim što vole i cijene. Ivica Buljan je, naposljetku, pokušavao okrenuti mlade rješavanju vlastitih problema, svjestan da su temeljna politička pitanja izmakla svakoj kontroli.

O Poletu se najviše govorilo u Franičevićevo vrijeme, koji je osobno platio i najveću cijenu tako angažiranog lista. Taj strastveni omladinski aktivist, koji nas je napustio prije gotovo jednog desetljeća, dokazao je kako politizirani koncept može u okolnostima komunističkog jednostranačja biti i tiražniji od zabavljačkog. Potvrdila je to i Babunova redakcija, koja se nije dobro provela jer je u političkim sukobljavanjima ostala na poraženoj strani.

Možete li nasumce nabrojati nekoliko bitnih afera, odnosno osvajanja prostora slobode u Poletu, kao što je primjerice bio slučaj Šarović?

Najveća politička afera, koju je osobno presudio najmoćniji hrvatski političar Vladimir Bakarić, ticala se Poletove negativne recenzije Zafranovićevog filma 'Okupacija u 26 slika'. Redakcija je tada izbjegla raspuštanje, ali se morala posuti pepelom. Poziv na omladinske demonstracije pred diskom Big Ben u Bogovićevoj ulici doveo je do Boškovićeva pada, a Franičevićevo tiskanje naslovnice na kojoj je pokojni John Lennon predstavljen u istoj grafičkoj maniri kao Tito presudila je da se krene prema njegovoj smjeni. Interesantno je da je najpoznatija afera, vezana uz objavljivanje seta fotografija potpuno nagog golmana Šarovića, kojom se 1980. bavila cjelokupna jugoslavenska javnost, zapravo pripomogla stvaranju Poletovog kultnog statusa. Sredinom i u drugoj polovici 1980-ih godina, kada se naglo demokratizirala, medijska scena obilovala je svakovrsnim Poletovim provokacijama, a mahom su proizlazile iz davanja prostora raznim nepodobnim političkih figurama. Pred kraj izlaženja lista problem je, međutim, bio u tome što više nije moglo biti tako velike afere koja bi preokrenula medijske trendove jer su se i brojni drugi listovi upuštali u ono što im je dotad bilo zabranjivano.

Bili ste prvi istraživač fonda RK SSOH u Hrvatskom državnom arhivu, u kojem ste istraživali odnos omladinske organizacije i Poleta. Što ste otkrili o odnosu politike i omladinskog tiska tog vremena? Zašto smatrate da se tu radilo o 'poigravanju ljudskim sudbinama' od strane političkih dužnosnika?

Glavna vrlina moga rada proizlazi iz činjenice da nisam pisao vlastite impresije o poletovcima, već da su sve ocjene temeljene na arhivskoj građi. U spomenutom su fondu sadržane na stotine dokumenata koji se izravno ili posredno tiču Poleta, primjerice sjednice Predsjedništva RK SSOH, raznih radnih tijela vezanih uz omladinsko informiranje te svih sjednica savjeta lista. Uz većinu sjednica priloženi su i stenografski ili fonografski zapisi. Lako se može uočiti tko je što govorio i činio, a priloženi su brojni izvještaji o poslovanju CDD-a, omladinske tvrtke koja je bila formalni izdavač lista, gdje je lako pratiti poslovanje, kao i tiskanu i prodanu nakladu lista. Ti podaci onemogućavaju svakovrsne mistifikacije, kojih je do sada bilo poprilično.

Nesporno je da se politika grubo poigravala poletovcima. Iz dokumentacije se vide mehanizmi kadroviranja, kao i najrazličitiji politički i ideološki pritisci koji su vršeni na mlade novinare. Lako je uočljivo i kako se u nekim kriznim situacijama u Poletov rad izravno miješao i partijski vrh, često nimalo suptilno. Poznati partijski dužnosnik Milutin Baltić smijenio je, primjera radi, dvojicu glavnih urednika, Boškovića i Franičevića, dok su Ivica Račan, Stipe Šuvar i Ivo Družić, svaki na svoj način, imali patronat nad nekim redakcijama. Preko Poletovih se leđa sredinom 1980-ih vodio i veliki ideološki sukob između partijskih dogmata i reformista. Tu nijedna stana nije birala sredstva. U svemu su tome najlošije prolazili mladi novinari, koji često nisu bili ni svjesni da su samo naivno oruđe u tuđim rukama. Analizirajući tu arhivsku građu, odmah sam se prisjetio jednog Kvesićevog stiha u kojem kaže: 'Vi ne bi vjerovali što smo sve vjerovali.' Nije slučajno da sam taj stih uzeo i za moto svoje knjige.

U desetljeće i pol izlaženja Poleta kroz novine je prodefiliralo, kako navodite, 2100 poletovaca iz cijele bivše zemlje. Što je Polet značio u njihovim životima i karijerama?

Polet će ostati zabilježen i po najmasovnijoj suradnji u povijesti hrvatskih tiskovina. Statistički gledano, u svakom je broju bilo po pet novih suradnika, tako da je svaka od spomenutih devet redakcija u prosjeku imala po 230 suradnika. To više od svega govori u kojoj su mjeri mladi u kasnom socijalizmu imali potrebu za tiskovinom poput Poleta. Uostalom, takva se masovnost nije mogla postići nikakvom ideološkom mrkvom, još manje batinom, već je odražavala stvarne interese mladih. To se nije moglo simulirati.

Kako je list bio i nezamjenjiv poligon za vježbanje novinarskih znanja i vještina, potpuno je razumljivo to da je upravo Polet iznjedrio najkreativniju i najprodorniju generaciju hrvatskih novinara, koja je i definirala medijsku scenu osamostaljene Hrvatske. Iako je od pokretanja lista proteklo dugih 40 godina, a od prestanka izlaska 26, i danas su na stotine poletovaca urednici i ključni novinari najvažnijih hrvatskih medija. Vrlo brojne Poletove novinare, fotografe, crtače i grafičare nalazimo i u znanstvenim, kulturnim, pravosudnim, poduzetničkim i, dakako, političkim krugovima. Gledajući te popise, najduhovitiji je komentar dao Zoran Simić, inače najdugovječniji Poletov glavni urednik: 'U ovim silnim godinama nije nas puno ni pobenavilo!'