Da tvrdnja o rađanju novog fenomena nije pretjerana, govore podaci o senzacionalnoj prodaji ulaznica u pretprodaji, u svijetu, ali i kod nas: do službene premijere planulo je 2,75 milijuna ulaznica u 39 zemalja, a u Hrvatskoj, gdje većina domaćih filmova jedva sakupi stotinu, dvije gledatelja, razgrabljeno je do prošle srijede više od 35 tisuća ulaznica. Također, trailer je prošle godine bio najgledaniji na YouTubeu. To pokazuje da je film već na neviđeno izazvao euforiju i oduševljenje kakvo je svojedobno izazvao i roman E.L. James, koji je preveden na 52 jezika i prodan u sto milijuna primjeraka, postavši tako, kako tvrde strani mediji, jedna od najprodavanijih knjiga svih vremena.

U središtu priče je mlada i doslovce nevina studentica književnosti Anastasia Steele, koju glumi Dakota Johnson (The Social Network, 21 Jump Street), inače kći Dona Johnsona i Melani Griffith, koja živi s cimericom i uz studij istodobno radi u trgovini gdje se prodaju šarafi, konopi i slična roba. Kad se cimerica, studentica novinarstva, razboli, Anastasia umjesto nje odlazi intervjuirati milijardera i dobrotvora njihova sveučilišta Christiana Greya, igra ga Jamie Dornan (The Fall, Once Upon a Time) za studentske novine. To se događa tijekom prvih pet minuta i donekle drži vodu. No nakon toga kreću klišeji i film postaje sve razvučeniji, tako da su čak i soft sado-mazo scene napravljene prilično dosadno, pa čak i neinventivno, bez emocija i strasti.

Zapravo, cijelom filmu nedostaje dinamičnosti i akcije, a slabašni zaplet oko potpisivanja famoznog ugovora u kojem je precizirano što je dopušteno, a što zabranjeno u odnosu između Dominantnog i Pokorne te oko pitanja je li moguće da njih dvoje ostvare suvisli ljubavni odnos, nedovoljni je motiv za gledanje. A što se tiče kraja, režiran je tako da se već iduće godine može očekivati nastavak.

Zbog istinitosti valja reći da lik studentice Anastasie nipošto nije zamišljen kao podložna i šutljiva lutka bez mozga, koja pristaje na sve zahtjeve biznismena Greya. Unatoč ogromnoj zbunjenosti i neiskustvu, Anastasia zna što hoće i provodeći svoju volju, postavlja granice. Šteta što Dakoti Johnson njena uloga nije ostavila više prostora, nego se svela na popikavanje, padanje pred bicikl, treptanje, kolutanje očima i uzdisanje, kao što je šteta što se te priče u nekoj žešćoj i beksompromisnijoj varijanti nije dohvatio netko poput Pedra Almodovara te stvorio punokrvni film o pomicanju granica i istraživanju seksualnosti.

Istodobno, Jamie Dornan kao bogataš Grey već svojom pojavom – iznimno glupom frizurom i previše čistunskom odjećom - sugerira perverziju i dozu patologije, što odgovara liku, no ni kod jednog od glavnih junaka nema dublje karakterizacije niti motivacije djelovanja, pa oboje djeluju plošno i nimalo intrigantno.

E, sad, postavlja se pitanje zašto je taj prilično praznjikav film (naime, film nije ni loš, nego je naprosto prazan) izazvao takvu histeriju diljem svijeta.

Prvenstveno zato što taj žanrovski teško odrediv film - erotska drama ili možda erotska komedija - donosi mješavinu ljubavnih snova, raskošnih interijera i trunčicu subverzivnog sado-mazo svijeta, prikazanog upravo u onoj mjeri koliko je to dopustivo iz građanske perspektive, pokušavajući stvoriti neku novu paradigmu senzualnosti današnjeg vremena. Drugim riječima, korištena je isprobana formula uspjeha, koja uvijek pali.

Što se tiče nove senzualnosti, tko se danas više sjeća sadržaja spomenutih filmova 'Emmanuelle' i 'Devet i pol tjedana'? Sjećamo se Sylvie Kristel iz 'Emmanuelle' koja je u sedamdesetima zaista rušila tabue i predrasude, postavši nova erotska zvijezda, dok je Kim Basinger u ulozi Elisabeth McGraw u 'Devet i pol tjedana', jednako kao i Anastasia, bila bačena u ralje prepredenog i pomalo nastranog brokera, no oba filma su bila sadržajno prilično prazna i dosadna. Međutim, uhvatila su tzv. erotski duh vremena.

Drugo, film je zauzeo trenutačno praznu nišu. Naime, u vrijeme jačanja desnice i Crkve te pojave novog patrijarhata, pričica o rušenju spolnih konvencija i iskušavanju seksualnih granica, ispričana kroz kliše poznat iz klasičnih ljubića u kojem je ona zgodna, skromna i krajnje zbunjena i neiskusna, a on visok, bogat i nepristupačan, s mračnom tajnom, kako to definira glavni junak 's 50 nijansi sjebanosti', zvuči prilično slobodoumno i intrigantno te napose isplativo.

Koliko god zvučalo suludo, film donosi i mogućnost poistovjećivanja gledatelja s junacima priče E. L. James (pravim imenom Erika Mitchell), ponavljajući poražavajući matricu funkcioniranja muško-ženskih odnosa. Odnosno, dodijeljenih im položaja u društvu. Žene, koje su najbrojnija publika filma, kroz lik Anastasije 'proživljavaju' svoju neostvarenu avanturu, a muškarci kroz lik Greya 'realiziraju' svoje maštarije koje, dakako, ni jedni ni drugi najčešće ne ostvaruju u životu. Dakle, film '50 nijansi sive' na neki svoj način nudi ono što nude i sapunice i ljubići – iluziju, izlazak iz mrtve svakodnevice i malo opačine i misterije, i to za samo 33 kune, čemu je teško odoljeti.

Uz to, marketinški magovi maestralno su obavili svoj zadatak - tempiranje premijere uoči Valentinova sugerirajući tako da je film važan ne samo za ljubavni život, nego valjda i za opstanak vrste i stvaranje atmosfere da je filmski '50 nijansi sive' apsolutni must i da je svatko tko nije pogledao film totalno out. Ja sam pogledala film i jedva sam čekala da završi.