Lijepa cigla, za po doma, u kojoj je sadržan poprilično obuhvatan i živopisan vremeplov kroz suvremenu likovnost u posljednjih pola stoljeća i to, reklo bi se, kako u nas tako i u nama zanimljivu stranom svijetu.

Jer pisao je taj naš autor kunsthistoričar o našoj umjetnosti u inozemnim medijima i u našim o stranim pregnućima i dostignućima u svekolikome suvremenom artu. I u pravilu ta njegova pisanja o likovnim fenomenima nisu zastajala samo na planu vizualnoga nego je bio razmatran i širi kontekst, kulturološko-civilizacijski te sociopolitički aspekt opće pojavnosti, a da pritom nije zapadao u filozofiranja, mada nije ni zazirao od filozofije umjetnosti.

Ali, u izrazu je razumljiv, pregnantan, stilski gibak i podatno zanimljiv, zahvaljujući vjerojatno autorovoj suradnji u novinskim izdanjima, pa tako na samopostavljeno pitanje o nekoj crvenoj liniji u toj polustoljetnoj plimi njegovih tekstova o suvremenoj umjetnosti odgovara da umjetnost (i povijest umjetnosti, dakako) nije neka bezazlena ljudska djelatnost, već da može i treba biti opasna, lijepa, kritička, duhovna, zaigrana, sveta, avangardna, poštena, destruktivna i konstruktivna, intelektualna, pa čak i 's onu stranu estetike', o čemu je pisao estetičar Danko Grlić. Svi ti pridjevi i ukrasni i manje ukrasni koje je autor nanizao mogu se beziznimno pridjenuti gotovo svim Koščevićevim tekstovima u knjizi o kojoj je riječ.

Jer njegov je pisalački diskurs ponajvećma blizak najutjecajnijem međunarodnome umjetničkom pokretu njegove generacije – fluxusu, u čemu je kao kustos međunarodne reputacije i sam izravno sudjelovao. Predgovarač i urednik knjizi Branko Franceschi ističe fermentivnu ulogu autorove stvaralačke ličnosti kako na međunarodnom planu promocije suvremene umjetnosti tako i na planu povezivanja kritičarskih generacija, i to od poratnih kritičara do današnjih, a čini se i budućih jer Koščević ne staje ni za čas. Posebno Franceschi ističe dva kunsthistorička polja djelovanja Želimira Koščevića, a to su muzeologija i fotografija. U prvome području svoj je predan i ekspertni obol dao ponajviše na uspostavljanju novoga Muzeja suvremene umjetnosti u Zagrebu, odakle je, razočaran ostvarenjem, otišao bez žaljenja u mirovinu.

Ali drugo je njegovo područje, kada se sa stručne riječi prešlo u jedinstveno djelo, fotografija i to kada je u obiteljskoj kući u Samoboru osnovao specijaliziranu foto–galeriju, prvu u ovome dijelu svijeta pa sada djeluje kao sam svoj muzejski savjetnik male, ali veoma agilne, distingvirane Foto-galerije Lang. Uređivačko strukturiranje Koščevićeve knjige urednik Franceschi proveo je po kronološkom principu, ali je onda u solidnu knjižnu aparaturu dodao i tematsko kazalo, vrijedno smjerokazno pomagalo za pretraživanje i naknadno konzultativno pročitavanje knjige. Naime, teme su posložene u šest formativnih blokova naslovljenih Umjetnici – riječ je o 37 prikaza, mini eseja o neizostavnim umjetnicima koji su obilježili pola vijeka u kritičarskoj prizmi ŽeljkaKoščevića.

Druga je cjelina Grupe i pokreti - što se logično nastavlja na prvu. Tu on pokret Dada opisuje označiteljskim negacijama pa tako kaže da Dada nije povijest, knjiga, izložba; dokument još kako tako; ona je prije svega crv sumnje, grandiozno čuđenje, početak razumijevanja. Dada je, kaže on, dvospolac, razmnaža se partenogenezom. Odrediše je Zenom. A što ako je Zen Dada? I tako Koščevićeva samosvojna didaktika o Dadi – otkriva autoru i čitatelju, recimo tako, originalnu dadaktiku. Pa ma kako se to shvatilo, ali na sličan, temi prilagođen stil, isti autor ispisao je tekst o fluxusu – fluksusovski.

U trećem odjeljku Izložbe, u tekstu Središnja rubna tema zaključuje da umjetnost prošloga stoljeća sagledana u cjelini predstavlja blistavi univerzum u kojem jednako vrijedno sjaje slavni trenuci povijesnih avangardi, kao i oni koje svjetska slava još nije obasjala i koji se samo prividno gube u glamuroznosti američke i zapadnoeuropske civilizacije.

Četvrto, veliko poglavlje Muzeologija na neki način autorova subspecijalizacija, kojom se bavio s najviše žara, pisana je očito kao iskustveni predmetak s posebnim primislima na Muzej suvremene u umjetnosti u Zagrebu.

Peto poglavlje Fotografija i fotografi, posebice članak Slike i prilike, mala povijest fotografije u Zagrebu gradu, potvrđuje da se autor posebno udubio u poimanje i razumijevanje kao i tumačenje toga medija koji je svojim početkom, a možda i krajem nategnuo luk od 19. do 21. stoljeća.

Nesumnjivo jedinstven promišljač i teoretik fotografije, Koščević je ne smatra samo jednom od likovnjačkih disciplina, njenu funkciju on logično razlaže i kompleksno sintetizira prema nečemu što bi se moglo nazvati i prepoznavanjem filozofije svjetlopisa jer kaže u slike se ugurala lingvistika, semiotika, ženski studiji, antropologija, vizualna kultura, hermeneutika, jezik, tekst, pa se od silnih teorija sama slika već teško razabire.

Autor završava taj članak isprikom svim nespomenutim u toj maloj povijesti i ističe da bi se trebao pojaviti barem neki leksikon hrvatske fotografije. Pretpostaviti je da se to neće dogoditi bez njegova bitna obola. No, kada je o fotografiji riječ, valja pripomenuti da je autorica jedine fotografije u knjizi, one autora na omotnici, Bruna Nardelli. U daljnjim poglavljima autor je razglobio uvijek aktualne umjetnosne teme ka što su Arhitektura, urbanizam, dizajn, Kulturološke teme, Fenomeni suvremene umjetničke prakse i na kraju su Razgovori.

Svih tih devet cjelina, kako ih prikazuje dobrodošlo tematsko kazalo, mogu biti, kako stručnjacima tako i običnim znatiželjnicima, pouzdana, pomalo repetitorijska antologija tekstova o suvremenoj umjetnosti, što god se sve podrazumijevalo pod tim pojmom. Očito je i da je obavljen velik i koristan uređivački posao sukladan autorskom pa je šteta što nije za ovu knjigu smišljen i neki atraktivniji naslov jer je postojeći, iako precizan, više tipa podnaslova. Zato, kao u autorovu omiljenu fluxusu, možete si i sami dodati neki svoj naslov. Flomasterom.