U dosadašnjih 15 godina postojanja Festivala svjetskog kazališta publika je imala priliku upoznati neke od najvećih kazališnih imena Europe, kao što su Pjotr Fomenko, Lev Dodin, Oskar Koršunovas, Luc Bondy, Stanislas Norday, Arpad Schiling, Pascal Ramberta, Pippo Delbono i Robert Lepage, a ove godine, usprkos dodatno smanjenom budžetu, Festival će ugostiti tri iznimno atraktivne predstave velikih europskih i svjetskih redatelja.

'S obzirom da nam se zadnjih godina kontinuirano smanjuju sredstva za Festival, a ove sezone srezana su za dodatnih 20 posto, nismo se koncentrirali na broj predstava, nego na njihovu kvalitetu. Čini nam se važnim izdvojiti neke od reprezentativnih primjera europskog svjetskog kazališta, koji ukazuju na trendove u suvremenom kazalištu. Svaka od tri posve različite predstave ocrtava na svoj način jedan smjer kazališnih nastojanja da odgovori zahtjevima vremena. Dakle, gledatelji će moći vidjeti izuzetno atraktivna ostvarenja dva redatelja – Raua i Serre, čije predstave do sada još nisu gostovale u Hrvatskoj, te predstavu Thomasa Ostermeiera, kojeg zagrebačka publika iznimno cijeni. U svakom slučaju, poslastice se u rujnu nude zagrebačkoj publici na uvid', istaknula je Dubravka Vrgoč, intendantica zagrebačkog Hrvatskog narodnog kazališta i suvoditeljica Festivala svjetskog kazališta.

Ovogodišnji 16. Festival svjetskog kazališta traje od 15. do 29. rujna, a u zagrebačkom HNK-u otvara ga kazališna zvijezda Milo Rau te se predstavlja s projektom 'Pet lakih komada' u produkciji belgijskog art centra CAMPO. Nakon toga 21. rujna slijedi izvedba 'Macbetta', talijanske atrakcije u režiji Alessandra Serre, kojeg će na sardinijskom dijalektu izvesti talijanski Sardegna Teatro. Festival završava 28. i 29. rujna predstavom 'Rikard III' u režiji gotovo kućnog redatelja, slavnog Thomasa Ostermeiera, te u izvedbi njegovog matičnog kazališta, berlinskog Schaubuhnea.

Milo Rau je studirao sociologiju, germanistiku i romanistiku u Parizu, Zürichu i Berlinu, između ostalih kod i Pierrea Bourdieua, a osim režijom, bavio se novinarstvom. Prije desetak godina osnovao je kazališnu i filmsku produkcijsku kuću International Institute of Political Murder (IIPM), koja je ubrzo postala poznata po političkom teatru, odnosno predstavama koje se temelje na dokumentarnim materijalima i rekonstrukciji istinitih priča. Mnoge od njegovih predstava uvrštene su u programe nekih od najvećih nacionalnih i međunarodnih festivala, poput Festivala u Avignonu, berlinskog Theatertreffena i Kunstenfestivala u Bruxellesu, a 'Five Easy Peaces' trijumfirala je na prošlogodišnjem MESS-u u Sarajevu, kada je dobila Grand Prix, a Milo Rau Zlatni lovorov vijenac za najboljeg redatelja.

Njegov kazališni rad može se podijeliti na tri razine. Na prvoj Rau se bavi multimedijskim adaptacijama, odnosno 'uprizorenjima-rekonstrukcijama' povijesnih ili društvenih sukoba. Primjerice, u predstavi 'Hate Radio' iz 2011., kako kaže Ivica Buljan, suvoditelj Festivala, Rau se fokusirao na ulogu radiotelevizijske stanice RTLM u genocidu u Ruandi 1994. U kazališno-filmskom projektu 'The Last Days of the Ceausescus' iz 2009. godine uprizorio je javno suđenje rumunjskom diktatorskom bračnom paru Ceausescu te je raščlanjivao pitanje revolucije. A u predstavi 'Breivik's Statement' bavio se temom ksenofobije.

Na drugoj razini svog kazališnog djelovanja Rau se fokusira na kontroverzne sudske slučajeve, u kojima je propitivao, kaže Buljan, pitanje slobode govora u Rusiji, desničarskog nacionalizma u Švicarskoj i 'Treći svjetski rat' u Istočnom Kongu, koji je već do sada odnio šest milijuna života. Te je teme prikazao u projektima kao što su 'The Moscow Trials', 'The Zurich Trials' i 'The Congo Tribunal'. Treći format Buljan imenuje 'narativnim kazalištem', koje je vidljivo u predstavama 'The Civil Wars' i 'The Dark Ages', gdje obični ljudi iz Europe pričaju anegdote iz svojih života, izražavajući svoje osobne strahove i traume te pokazujući blisku povezanost s poviješću Europe.

U predstavi 'Pet lakih komada' Milo Rau polazi od biografije i zločina najzloglasnijeg belgijskog ubojice djece i silovatelja Marca Dutrouxa. Specifičnost predstave je u tome što u njoj igraju djeca i tinejdžeri od osam do 13 godina, koji u pet jednostavnih 'vježbi', odnosno kratkih scena i monologa za kameru utjelovljuju uloge policajca, oca Marca Dutrouxa, te jedne od žrtava i roditelja mrtve djevojke. Buljan objašnjava da se u predstavi estetska i teatarska pitanja spajaju s onim etičkim, primjerice, kako djeca razumiju značenje empatije, gubitka, starosti, razočarenja ili otpora, te kako mi reagiramo kada ih vidimo da igraju scene nasilja ili ljubavi. Predstava ne ostaje samo na toj temi, nego u nastavku ocrtava i kratku povijest Belgije, promišljajući prezentaciju ljudskih osjećaja na pozornici.

'S jedne strane, ovim putem podastire se historijska panorama belgijske povijesti, od deklaracije o neovisnosti DR Kongo do masovnog prosvjeda 'bijelog marša', a s druge strane predstava propituje granice onoga što djeca znaju, osjećaju i što im je dopušteno raditi', ističe Buljan, dodavši da je prije stotinu godina Igor Stravinsky skladao 'Pet lakih komada' kao obrazovni alat kojim je svoju djecu podučavao sviranju klavira, u 'Sedam lakih komada' Marina Abramović izvela je nekoliko ikoničkih momenata performativne umjetnosti, a u 'Pet lakih komada' Milo Rau djecu inicira u emocionalne i političke apsurde i mračni bezdan svijeta odraslih.

Predstava 'Macbettu' talijanske redateljske zvijezde Alessandra Serre, osnivača i direktora kazališne trupe Teatropersona, napravljena je u maniri elizabetanskog kazališta, pa glumačku postavu čine samo muškarci. Serra je ideju za ovaj zanimljiv projekt pronašao u folkloru karnevala u regiji Barbariga na Sardiniji. Uočivši brojne analogije između Shakespeareova remek-djela i sardinijske tradicije i karnevalskih procesija i maski, Serra je stvorio snažno glazbeno-plesno djelo na gotovo zaboravljenom sardinijskom dijalektu, u kojem su naglašeni tjelesnost, pokret, jezik i zvuk.

Serra je ušao u kazalište adaptirajući filmove velikog Ingmara Bergmana. Kao glumac se obrazovao u tradiciji Grotowskoga, usavršavajući fizičke pokrete i vibracijsko pjevanje te dodajući svom glumačkom izrazu znanje i iskustvo koje je stekao trenirajući borilačke vještine u mladosti. U međuvremenu je diplomirao izvedbene umjetnosti na Sveučilištu Sapienza u Rimu radom o dramaturgiji slike. Od 2006. do 2011. bavio se raznovrsnim scenskim istraživanjima, koja su ga dovela do realizacije 'trilogije tišine', sastavljene od performansa 'Beckett Box', 'Trattato dei Manichini' i 'AURE'. Za predstavu 'Macbettu' dobio je nagradu Ubu, dok ju je Udruženje talijanskih kritičara proglasilo najboljom talijanskom predstavom u 2017. godini.

Festival zatvara slavni njemački redatelj Thomas Ostermeier, koji se već nekoliko puta predstavio zagrebačkoj publici – 'Norom' na prvom festivalu, zatim 'Hamletom', 'Othellom' i 'Brakom Marije Braun'. Ovom prilikom dolazi s hvaljenom predstavom iz svoga šekspirijanskog ciklusa, 'Rikardom III' u produkciji berlinskog Schaubuhnea.

Riječ je o jednoj od Shakespeareovih najranijih drama, koja je prvi put izvedena 1593. godine. Taj komad o zlobnom i pokvarenom kraljevom bratu, koji se nizom ubojstava dočepa kraljevske krune, fascinira i danas, ponajviše zbog svog glavnog lika – neobuzdanog i amoralnog zločinca, manipulatora i ubojice Rikarda III.

U predstavi naslovni lik zlog kralja igra odličan njemački glumac Lars Eidinger. On je briljirao u ulozi Hamleta u istoimenoj Ostermeierovoj predstavi, koja je gostovala prije nekoliko godina u Zagrebu. Prema napisu New York Timesa, Eidinger je Rikarda III prikazao kao ludu kojoj se publika u prvoj polovici predstave smije, a zatim se pretvara u lik koji zbog svog ludila izaziva strah jer ga od početka nismo ozbiljno shvatili. Prema riječima Ivice Buljana, Ostermeierov 'Rikard III' ne ograničava se samo na demonizaciju psihopatskog kompulzivnog ubojice, nego donosi portret moćne elite, koja je načeta unutarnjim sukobima. Predstava je premijerno izvedena u veljači 2015. godine, a gostovala je na Edinburgh International Festivalu, na festivalu u Avignonu, u Barbican centru u Londonu, Brooklyn Academy of Music u New Yorku, u Hong Kongu, Seulu, Milanu, Parizu i drugdje.