Zajednička izložba Antuna Motike i Miljenka Horvata, s dva naziva: 'Eksperimenti – Od futuropolisa do Muzike svjetla' i 'Traganja - Retrospektiva', predstavlja dvojicu umjetnika sa zajedničkom ljubavlju prema prirodi i istraživanju.

Nedavno preminuli Miljenko Horvat bio je poznat kao arhitekt, dizajner, karikaturist i ilustrator te kao jedan od samozatajnih članova grupe Gorgona. Ujedno, Horvat je bio i najmlađi protagonist Novih tendencija - međunarodnog umjetničkog pokreta i projekta koji je Zagreb 60-ih godina prošlog stoljeća učinio europski važnom umjetničkom lokacijom. Njegova retrospektiva nosi naslov 'Traganja', a na izložbi se možemo pobliže upoznati s polustoljetnim stvaralaštvom tog umjetnika koji je živio u Kanadi od 1966. godine. U Zagreb se vratio 2008. godine te je njegov rad ostao nepoznat domaćoj publici. Iako je za život zarađivao kao arhitekt, dizajner, predavač dizajna i ilustrator, Horvat nije odustao od svoje umjetničke vokacije te je u Montrealu (Kanada) u nekoliko navrata izlagao u Muzeju suvremene umjetnosti.

Kustosica izložbe Iva Radmila Janković predstavlja nam Horvata - od najranijih crteža iz 1957. pa sve do djela nastalih za vrijeme Domovinskog rata 1993. godine - kao osebujnog umjetnika kojeg je trajno obilježilo djelovanje u dvije naizgled nespojive umjetničke pojave kao što su Gorgona i Nove tendencije.

Naime, Gorgona je bila skupina umjetnika koja se bazirala na neformalnim druženjima, zen filozofiji, egzistencijalizmu i apsurdu, za koju je Horvat 1965. godine realizirao sedmo izdanje anti-časopisa Gorgona. Otprilike istodobno, formirao se i pokret Novih tendencija koji se u to vrijeme težio baviti novim tehnologijama, inovativnošću te istraživanjima i mogućnostima računalne grafike. Nakon kratkog razdoblja geometrijskih istraživanja pod utjecajem Novih tendencija, Horvat se okrenuo spontanim, takozvanim 'automatskim crtežima' i tehnici kolaža, a njegove radove trajno je obilježio odnos između čvrste strukture i energije oslobođene u gestualnim i dinamičkim potezima.

Uz poetske kolaže, spontane crteže nadahnute japanskom kaligrafijom i bliske poetici apstraktnog ekspresionizma, Horvat je paralelno ostvario zanimljiv i bogat fotografski opus. Kao samozatajni šetač i senzibilizirani promatrač, Horvat je bilježio takozvane 'prizore bez značenja' - poput primjerice anonimnih tragova ljudske ruke na njujorškim grafitima ili fotoserije 'Fotodekolaži' u kojoj ponavlja motive oljuštenih plakata u čemu se mogu uočiti utjecaji europskog Novog realizma i američkog Pop arta.

Za razliku od Horvata, Antun Motika svojim umjetničkim radom bio je znatno prisutniji u domaćoj javnosti. Svoju popularnost Motika je stekao ponajprije kao konvencionalni slikar koji je u postimpresionističkim slikama interijera, pejzažima, zagrebačkim i mostarskim ulicama, suptilnim aktovima i mrtvim prirodama vješto bilježio emocije i atmosfere.

No u isto vrijeme Motika je radio i jednu potpuno drugačiju, multimedijalnu umjetnost. Naime, još od 40-ih godina prošlog stoljeća Motika izvodi eksperimente u kojima pali i buši trake fotografskog filma, zatim luminokinetičke eksperimente na staklu, pleksiglasu, metalu i foliji te pali, buši ili gravira komade stakla i plastike te po njima razlijeva boju i smolu, upotrebljava najrazličitije materijale, od rendgenskih snimaka do isječaka iz modnih magazina, od čega stvara neobične kolaže, fotokolaže, fotograme, dekalkomanije, frotaže. Uz ta istraživanja radio je, poput Miljenka Horvata, takozvane 'automatske crteže' u kojima je na papir prenosio vlastita emotivna stanja i 'preslike podsvijesti'.

Doduše, taj vizionarski i inovativni aspekt Motikinog stvaralaštva mogao se vidjeti i na njegovoj velikoj retrospektivi u zagrebačkim Klovićevim dvorima, 2002. godine, ali za razliku od te izložbe koja je predstavila Motikin cjelokupan opus, sadašnja izložba u zagrebačkom MSU-u fokusirana je na njegove eksperimente u kombiniranim tehnikama i pionirske luminokinetičke eksperimente koji nastaju prije Aleksandra Srneca i njegovih luminokinetičkih objekata i 'Luminoplastike'.

Kustosica izložbe Ivana Janković ističe u predgovoru izložbe kako je nekoliko utjecaja i razloga za takvu podvojenost Antuna Motike. Prije svega njegov boravak u Parizu 30-ih godina kada se upoznao s dadaističkim i nadrealističkim iskustvima i izričajima te činjenica da je u doba kada predaje na zagrebačkoj Školi za primijenjenu umjetnost njezin ravnatelj bio radikalni avangardni umjetnik Josip Seissel, poznat i pod pseudonimom Jo Klek

Mnoge rezultate svojih umjetničkih pokusa Motika je poput znanstvenika zapisivao u radne bilježnice koje se također mogu vidjeti na izložbi. Nekoliko desetaka tih bilježnica sadrže Motikine opservacije i zamisli poput skica s futurističkom arhitekturom, skica za strojeve i nacrta za projekcije sa svjetlosnim efektima.

Izložbe Antuna Motike i Miljenka Horvata otvorene su do 11. studenoga.