No stanje stvari nije tako jednostavno, pa niti je moguće cijelu narodnjačku/turbofolk kulturu i njezine razne pojavnosti tijekom dugog vremena svesti na jednoznačna određenja, niti se uloga te kulture u društvu može sagledati isključivo sa stajališta sviđanja i konzumiranja, niti su ženske obline i pornografski stil tu bez širih društvenih posljedica, a niti su oni karakteristični samo za turbofolk.

Stvaranje turbofolk proizvoda

Srećom, iza te 'bombastične', klišejizirane naslovnice slijedi četiristotinjak stranica dinamičnog, znanstveno relevantnog i u istraživanjima utemeljenog teksta u kojem se razotkrivaju upravo predrasude prema narodnjacima i turbofolku i nastoji dati slojevit uvid u cijelu jednu kulturu: njezine specifičnosti, načine konzumiranja, utjecaje drugih glazbenih stilova i sl. Zagazivši kao etnolog na, u ovdašnjoj znanosti slabo poznat, narodnjački teren, pa istražujući i analizirajući dobivene rezultate, Gotthardi Pavlovsky se odmiče od nesretne dualnosti i jeftine ikonografije s naslovnice te uspijeva razgrnuti dio predrasuda i postaviti svoju kulturalnu analizu na solidne i široke temelje.

Autor na početku ispravno detektira da su u Hrvatskoj narodnjaci i turbofolk zapravo 'društveni problem', da bi u zaključku ustvrdio da je pitanje: 'zbog čega su narodnjaci/turbofolk popularni u Hrvatskoj' kojim je krenuo u istraživanje zapravo promašeno, jer pravo je pitanje: 'zbog čega se tome čudimo', tj. zašto i oni ne bi imali svoju publiku, kao i bilo koji drugi proizvod popularne kulture, a osobito uzmemo li u obzir njihov povijesni kontinuitet i specifičnosti na ovome prostoru. Takvo nedvosmisleno smještanje narodnjaka/turbofolka u okrilje popularne kulture i njihovo definiranje u odnosu na 'proizvodnju, distribuciju i konzumaciju', na strategije stvaranja, plasiranja i populariziranja nekog kulturnog proizvoda u potrošačkom društvu jesu najvažnije karakteristike ove knjige. Rezultati tako postavljene analitičke baze su, s jedne strane, dobrodošla normalizacija samoga fenomena, razbijanje klišeja i pokušaj smirivanja društvenih napetosti zbog činjenice da glazbu uz koju se stereotipno vežu određenja kao istočnjačko', 'srpsko', 'balkansko', 'primitivno', 'neukusno', 'šund' i sl. sluša velik dio populacije, osobito mlađe.

No inzistiranje na popkulturnoj dimenziji dovodi ponegdje do zanemarivanja društveno-političkog aspekta koji je utjecao na masovnost fenomena te izbjegavanja kritike određenog životnog stila i rodnih uloga koje promiče turbofolk (kao i dio zapadne pop kulture u kojoj se žena rado (samo)predstavlja, rekao bi Bruckner, kao 'fufa'). Na kraju, to dovodi i do marginalizacije estetskih pitanja u knjizi, pa i odricanja mogućnosti uspostave bilo kakvog vrijednosnoga suda prema proizvodima popularne kulture u vremenu nepostojanja velikih naracija, poput onih o umjetničkoj vrijednosti. Zaključci knjige se tako sasvim uklapaju u opću relativizaciju ukusa koja obilježuje našu stvarnost.

Fantomska kritika

Najzanimljiviji i za moguće nove interpretacije najpoticajniji dio knjige čine istraživanja i autentičan materijal koji se sastoji od brojnih iskaza konzumenata te glazbe, izvođača, menadžera, vlasnika klubova i dr., prikupljenih diljem Hrvatske te u Beogradu i Münchenu. Naime, Gotthardi Pavlovsky godinama je zaposlen na Hrvatskoj televiziji, a za potrebe snimanja (još nedovršene) dokumentarne serije o turbofolku/narodnjacima u Hrvatskoj poduzeo je opsežno istraživanje 2005. i 2006. i na temelju te građe nastao je njegov doktorat i potom ova knjiga.

Kazivači u njegovim istraživanjima tako govore o različitim aspektima ove kulture, pa artikuliraju svoje glazbene afinitete, opisuju atmosferu u narodnjačkim klubovima, komentiraju veze kriminala i turbofolka i sl. Većim dijelom riječ je o publici i insajderima te manjim o stručnjacima (glazbenim kritičarima, etnolozima, diskografima, novinarima), a pritom izražene negativne kritike gotovo i nema (autor navodi da nisu mogli naći osobu koja bi dala 'konstruktivnu kritiku'). Ipak, negativna i stereotipna viđenja turbofolka/narodnjaka autor podrazumijeva i od njih polazi i u koncipiranju pitanja kazivačima i u sociološko-kulturološkim uvidima.

Pritom propušta navesti i primjere medijskog diskursa demoniziranja turbofolka i senzacionalističkog reprezentiranja (npr. u HTV-ovim emisijama o ovome fenomenu, poput Latinice, ili u polemikama oko gostovanja srpskih pjevača/ica u Hrvatskoj početkom 2000-tih), pretpostavljajući valjda da je čitatelj u to upućen i da jasno prepoznaje žarišta i sadržaj predrasuda. On tako izdvaja tri tipa argumenta u kritikama turbofolka koje kolaju u javnoj sferi: prvi, to su loše i jeftine pjesme, drugi, to je glazba koju slušaju nasilnici i primitivci i treći, to je srpska glazba, uvezena je s mrskog Istoka i njezini su slušatelji loši domoljubi.

Kontinuitet slušanja narodnjaka

I dok nedovoljno rasvjetljava negativnu kritiku turbofolka/narodnjaka, ovo istraživanje vrlo dobro prikazuje atmosferu i milje takve glazbe, profile konzumenata, utjecaje drugih glazbenih pravaca, načine distribuiranja i populariziranja toga manje-više 'podzemnog' fenomena, koje se u Hrvatskoj ne odvija oficijelnim, mainstream kanalima (za razliku od Srbije). Nakon istraživanja on zaključuje da je 'slušateljstvo te glazbe dobno, rodno, obrazovno i društveno-statusno posve heterogeno' i da većinom konzumira različite tipove glazbe u raznim prilikama.

Polazeći nadalje od teza Ivana Čolovića (Divlja književnost) da se novokomponirana narodna glazba razvila iz duge tradicije književnoga folklorizma, Gotthardi Pavlovsky pokazuje kako sličan kontinuitet postoji i u slučaju turbofolka i njegove popularnosti u Hrvatskoj. Naime, odmah nakon formiranja žanra novokomponirane narodne pjesme u Srbiji 1960-ih, u čemu su ključnu ulogu imali radio i gramofon (razvoj diskografske industrije i demokratizacija slušanja), ta glazba postaje popularna i u Hrvatskoj, o čemu svjedoče i kazivači, i tiraže, i posjećenost koncertima, i produkcija ploča. Narodnjaci su tako pripremili teren za turbofolk, pa jedan od ključnih razloga njegove popularnosti od sredine 1990-ih do danas (i u ratno vrijeme) leži upravo u postojanju kontinuiteta i 'odgojenosti' publike na takvom tipu neofolk kulture ('To smo slušali i ranije, to slušamo i sad'). Utjecaj zapadnih popkulturnih obrazaca posljednjih dvadesetak godina – od novih ritmova (dancea, techna, hip hopa) do glamurizacije scene (spotovi, MTV estetika, bogataški atributi) – doveli su, dobro primjećuje autor, do transformacije i modernizacije narodnjaka i njihova srastanja s tendencijama globalne zapadne popularne kulture.

Soundtrack 1990-ih

Ipak, priča o širenju turbofolka u posljednjih dvadesetak godina na prostoru bivše Jugoslavije (a npr. muzički program TV Balkanike potvrđuje da je riječ o danas najsnažnijoj zajedničkoj kulturnoj matrici Balkana) nije sasvim linearna i svediva samo na 'kontinuitet, kao podlogu kulturnih navika i kriterija' ili čisto glazbene 'afinitete konzumenata, u smislu životne, općeljudske potrebe za glazbom', kako autor tvrdi. Naime, bitna dionica priče trebala bi obuhvatiti društveno-politički kontekst, kao i političke manipulacije, masovnu psihologiju i uopće 'strukturu osjećanja' epohe sa svojim 'kultom emotivnosti' koji se konstruira i trži u toj kulturi.

Kako tvrdi niz srpskih autora, od kojih Gotthardi Pavlovsky citira najviše Ivanu Kronju (ne spominje npr. Milenu Dragićević Šešić s knjigom Neofolk kultura iz 1994., niti dragocjene iskaze iz najboljeg doku-serijala o toj temi pod nazivom Sav taj folk u produkciji B92), turbofolk je 1990-ih u Srbiji bio soundtrack Miloševićeva režima, dakle od nacionalističke vlasti podupirana kultura koja je imala svoju društvenu funkciju. U vrijeme dok srpski vojnici i rezervisti odlaze ratovati u Hrvatsku i BiH, u vrijeme sankcija, izolacije i opće društvene retardacije u nacionalizam turbofolk u Srbiji služi kao ispušni ventil, kao eskapistička oaza u kojoj će stanovništvo zaboraviti ratne užase, siromaštvo i političko beznađe. Uspon turbofolka u devedesetima nije slučajan, već je uvjetovan društvenim trenutkom, a dijelom je i izravno politički podupiran (npr. osnivanje TV Pinka).

Važnost društveno-političkog konteksta ovaj autor uvažava kada je riječ o Srbiji, no kada prijeđe na hrvatski teren cijelu temu otpisuje argumentom da turbofolk ovdje nije stimulirala nikakva struktura vlasti. Doista i jest tako, ali to ne znači da turbofolk u Hrvatskoj treba proučavati izdvojeno, u zaštićenoj niši popularne kulture, već se treba uloviti ukoštac sa složenom pričom o specifičnostima ovdašnjega društveno-političkoga polja i koncepta nacionalnoga identiteta usporedo s kojim ili pak unutar kojega (primjer Thompsona) se stvara, proizvodi i konzumira neofolk kultura. Primjer takve dobre kontekstualizacije i kompleksne kulturalne analize je npr. knjiga britanske autorice Catherine Baker 'Zvucigranice: Pop muzika, rat i nacionalizam u Hrvatskoj posle 1991.-e.'

Ukratko, napor Gotthardija Pavlovskog da se dekonstruiraju stereotipi o narodnjacima/turbofolku, uspostave analitički temelji i smireniji diskurs te teze potvrde iskazima s terena doista ima veliku važnost za ovdašnju scenu. Bilo bi dobro da se sada netko zaputi dalje od te etnološko-muzikološke postaje i istraži utjecaje društveno-političkih zračenja na šire polje neofolk kulture.

Aleksej Gotthardi Pavlovsky: Narodnjaci i turbofolk u Hrvatskoj: Zašto ih (ne) volimo?, Naklada Ljevak, Zagreb, 2014.