'Brijala sam kosu i obrve, godinama. Svoje sam tijelo skrivala pod širokom odjećom. To je bio moj način da se borim za sebe. Kad su jednom došle te wannabe novopečene intelektualke, odjednom nisi mogao biti pametan ako si lijep. Nabile su mi kompleks manje vrijednosti. Poružnjivala sam se kako bih stekla autoritet. Godinama sam se borila time. Ljepota nije vrijednost, dušo, ni pozitivna, a boga mi, ni negativna. Uvjerena sam feministkinja, ali feminizam je samo alat da steknemo jednaka prava, ne da gazimo jedna po drugoj. Feminizam znači mogućnost izbora. Netko može ostati doma i rađati djecu, ako to želi, ali nećeš mi kukati da ti ne kuhaš jer si feministica. Kak' nećeš, glupačo, pa krepat ćeš od gladi! Onda si takva nađe sugar daddyja i opet smo na početku. Pozovi rundu feministički, je**m ti mater', započinje priču Ana Marija Šir. Ona je, osim što je evidentno žena koja nema apsolutno nikakav problem s time da nazove stvari njihovim imenom, akademski obrazovana glazbenica – violistica koja već 14. godinu zaredom guli u Orkestru HNK, majka dvoje djece te oličenje kontre stereotipima.

Upoznao sam je prije otprilike godinu dana. Bio je to sudbinski susret, jedan od onih kakve nećete pronaći ni u jednom filmu. Radili smo neki event u Trakošćanu, a ona je s ostalim članicama iz gudačkog kvarteta Vortex Strings stigla u kombiju da odrade gerilsku svirku. Od žene koju danas vidite na fotografijama razlikovala se tada samo po frizuri. Nosila je nešto dulju, divlje kovrčavu plameno narančastu kosu. Britak jezik i još britkiji um ostali su nepromijenjeni. Pitao sam je treba li joj pomoć pri nošenju opreme niz prilično strm brijeg. Glatko me odbila. 'Stereotip je, što se mene kao žene tiče, u Hrvatskoj široko rasprostranjeno uvjerenje da žena mora biti ponizna i tiha. Njezina osnovna karakteristika ta je da je nježna, fragilna i da traži velikog i snažnog muškarca koji će joj pokazati put, muškarca koji će ju zaštititi. Samim time što ti nisi takva žena i time što svoju kćer odgajaš da ne bude takva žena već si zapravo izvor velikog čuđenja. Ili, kao što je rekao veliki Neal Gaiman - Nemam živaca za priče u kojima princ spašava princezu. Moje princeze spašavaju same sebe', nastavlja.

'Čim imaš neki hobi koji široka masa percipira kao nešto neuobičajeno, čim imaš neko mišljenje koje nije najuštogljenije, čim pokazuješ bilo kakve znakove da si poluzanimljiva osoba, ne daj bože da voliš piercinge, tetovaže, izlaske – loše ti se piše. Ljudi tvoju osobu ne mogu povezati s tvojom profesijom. Generalno, u Hrvatskoj se ženu koja voli pročitati knjigu od korica do korica smatra kuriozitetom. Kad pogledamo što kod nas mainstream mediji guraju kao ideal ženske – piskutav glasić, gornja usna do nosa kojeg nema. Nosi suknju od tila, sjedi s nogicama postavljenima damski u stranu zato što je suviše nježna da stabilno stane i kosica koja vijori ili ju ona prstekom plete. I to je žena u hrvatskim medijima. Sjeti se samo kako se Jelena Veljača uvijek slika. Pun profil, snen i prazan pogled. Sveti Sebastijan u anticipaciji prije nego će ga probiti strelice', poluozbiljno poentira kroz smijeh.

Draži joj je drugačiji tip žene, onakav kakav se rijetko vidi na naslovnicama, na kojima je mjesto za žene u posljednje vrijeme, nažalost, najčešće rezervirano u dva slučaja – ili u domeni crne kronike ili u ulozi šupljoglave barbike koja igra dežurni objekt požude. 'Većina ljudi koji nisu u potpunosti ukalupljeni susreće se sa stereotipima non-stop i do te mjere da više niti ne primjećujemo ono što nas okružuje. Recimo, pokret #metoo. Nasilje prema ženama internalizirano je do te mjere da više kao društvo niti ne registriramo kad nekome pobjegne ruka. Štoviše, i mi smo same to toliko pounutrile i takve su stvari postale toliko fiksan dio naše svakidašnjice da više ni mi kao žene o tome, kad nam se dogodi, ne govorimo izbezumljeno onoliko koliko bismo trebale. Nasilje prema ženama postalo je dio folklora.'

A nasilje, kaže, treba čitavo vrijeme prokazivati. Tjeranjem stvarnosti pod tepih, ma kako tužna i zastrašujuća ona bila, odgajamo samo generacije čijih se tvrdih stavova - inteligentnih otprilike poput visine prosječne temperature u nekoj aljaškoj zabiti - svi trebamo bojati. Zato ona drugačije odgaja svoju djecu. 'Ako danas ne mlatiš dijete, ako ti njegove ocjene nisu najbitnija stvar na svijetu, ako dopuštaš neku različitost mišljenja – loše ti se piše kao roditelju. Meni je, recimo, bila najnormalnija stvar kad si je moj danas sedmogodišnji sin oblačio suknjice i lakirao nokte dok su njegovi vršnjaci koji su svi doma radili isto to - jer, mame moje, to fakat jest normalna i učestala pojava - mlatili dečke zbog toga. Sjećam se kad sam jednom došla po kćer na ples, a on je nosio tutu, ljudi su se jednostavno odmaknuli od nas', zabrinuto će.

Svoju djecu odgajam uz pomoć Hellraisera

'Nazovi me ludom, ali ja jednostavno u nasilje ne vjerujem. Moja djeca nisu upoznata s institucijom batine i raja. Ne govorim im da su loši kad naprave nešto, nego da je loše to što su napravili. Djeci se ne smije ubijati samopouzdanje. Tretiram ih kao odrasle ljude. Imaš pravo na pogreške, ali kad nešto zaj**eš, postoje reperkusije. Moja djeca tako, kad se to dogodi, znaju da su zaje***a. Kći rješava matematičke zadatke, a sin radi sklekove i marince. Ona danas ubija matematiku i uživa u tome, a on zna da postoji ispušni ventil kroz koji će kanalizirati višak svoje energije. To su moje kazne.'

Usto, dubokog je uvjerenja da je biblija za odgoj djece napisana i svima dostupna. Nema boljeg savjetnika za roditelja početnika, kaže, od Hellraisera. 'Taj je strip pun edukativnih savjeta. Recimo, doručak je. Moje dijete liže nož, kaj je meni grozno k'o zagrebačkoj puci. Kaj mu kažeš? 'I will tear your soul apart.' Pa kaj to neće upamtiti prije nego da se ja derem na njega', smije se.

Jednu iznimku, kad je nasilje u pitanju, ipak dopušta. 'Umjetnička vrijednost nekog umjetničkog djela ono je što čini tu razliku. Grozno je i ovo što slijedi, osobito jer to dolazi od jedne žene. Ekranizacija Shakespeareova klasika 'Tit Andronik' – točnije scena silovanja Lavinije. Prvo djevojku siluju, zatim joj odrežu ruke pa jezik. To je estetski savršeno napravljena scena. Naravno da ne želim da se to dogodi meni ili bilo kojoj drugoj ženi. Nasilje ne možemo izbjeći. Važno je razumjeti odakle je došlo. Umjetnost tu igra odlučujuću ulogu kad je u pitanju prikazivanje, prokazivanje i osuđivanje nasilja. Puccini, recimo. Nije stoga što HNK trenutačno intenzivno sprema njegovu operu 'Madame Butterfy'; on je fenomenalno razumio svoj posao. O samoubojicama, prostitutkama i luđakinjama piše na vrlo empatičan način. Njegove žene uvijek su slojevite i višedimenzionalne, što nažalost još uvijek nije praksa čak ni u Hollywoodu. Možeš ti, naravno, osuditi ženu koja se ubila pred svojim djetetom, ali on će te tri sata voditi do toga zašto se ona ubila pred djetetom. Prošle sezone gledala sam dvije izvedbe 'Madame Butterfly'. Ako je to dobro režirano, baš satire gledatelja. Vidjet ćemo, uostalom, 25. listopada što će zagrebačka publika reći na Cignijevu interpretaciju ovog komada.'

Glazbu konzumiram u svim njenim pojavnostima

Nastavljamo u ležernijem tonu, ali nam glazba ostaje u fokusu. Budimo realni, koliko nas je imao prilike upoznati violisticu i pitati ju što zapravo sluša. Nitko ne može čitav dan okidati na Mozarta. Čak ni na Chopina. 'Opsjednuta sam Prokofjevom. On je moja cjeloživotna opsesija. Ali daleko od toga da je jedina. Kad sam bila ful mala, do mene je, dok sam ležala u krevetu s vodenim kozicama, došla institucija Depeche Mode. I tu je krenulo moje proučavanje muzike. Jer kad si u ono doba htio saznati nešto o glazbi, morao si kupiti biografiju i čitati što su to oni slušali. Zatim pržiti taj CD, poslušati ono što su oni slušali i tako u krug. Tako je čitava moja generacija otkrivala muziku. A BravoTV je razlog zašto čitava moja generacija natuca njemački.'

'Klasično obrazovani glazbenici drugačije biraju muziku koju slušaju. Teoretski', prekida uz zagonetan, pomalo zloban smiješak i dramsku pauzu pristojne dužine. 'Jer znam puno klasičara koji idu na cajke. No većina ljudi s kojima sam ja u komunikaciji ipak ima sofisticiraniji glazbeni ukus. Osim onih koji tvrde da vole eksperimentalni jazz. Ja tvrdim da lažu. U principu ipak mislim da se klasična glazba i alternativniji glazbeni izričaj mogu sjajno povezati. Kad, recimo, pogledaš bilo koji bolji bend od 80-ih nadalje, svi su oni u nekoj mjeri klasično obrazovani. Becku je otac bio violist. On je klasičnu naobrazbu dobio direktno doma od svog tate. Tata mu je komponirao i radio aranžmane za kvartete. Zbog toga sasvim sigurno Beck piše drugačiju muziku nego netko tko je otišao u bend direktno s nekog manekenskog castinga.'

Šir zabava omiljena među običnim pukom nije nimalo strana. Dapače i štoviše... Oduvijek je, kaže, voljela zabavu. Tko radi, taj se treba i opustiti jer ničija koncentracija ne traje vječno. Distrakcije su u takvim prilikama stoga i više nego poželjne. Osobito nakon perioda u kojem čovjek sa svojim instrumentom provodi dvostruko radno vrijeme svaki dan u tjednu. 'Kad sviram, ja sam autistična, antipatična, izolirana od čitavog svijeta, teško mi je uspostaviti komunikaciju s ljudima i liječim se alkoholom. Šalim se. No postoje faze kad vježbam doslovno čitav dan i onda mi navečer treba pivo da mi opusti mišiće kako bih sutradan mogla ponovno isto. Za vrijeme takvih faza osjećam se fantastično. Jednom kad uđeš u svoj unutarnji svijet, nevjerojatno je teško izaći iz njega. A tome bih dodala još da je taj izlazak i poprilično neugodan za okolinu', smije se.

Tjeram ju da se prisjeti svojih rejverskih dana. Bilo je to, kaže, prije 20-ak godina, ali zna i danas zaružiti pa ima dobar uvid u glazbene tekovine na suvremenoj sceni. 'U moje je vrijeme Members of Mayday bio vrhunac tadašnje techno scene. I Moby je, podsjećam, prije nego što je otišao na kvasinu, radio techno, i to jako dobar techno. 'Into the Blue' bila je ubijačina koja se puštala na partijima. Sad mi više nije dobar. A današnji se partiji od partija na koje sam ja išla prije 20 godina najprije i najviše razlikuju prema modnom izričaju klinaca. Mi smo bili puno neukusnije obučeni. Dok su nama nekad bile napete nakazne velike cipele, šiljaste frizure i puno gela, današnji se klinci vode za najnovijom modom i mažu se pomadama. Ono, da ti kosa malo reagira na vjetar. Naša kosa tad ne bi reagirala ni na atomsku bombu. I glazba je, naravno, bila drugačija, ali to vjerojatno sada samo moja staračka čangrizavost na djelu.'

Opraštamo se uz kratku crticu o Berghainu, legendarnom berlinskom klubu za koji vrijede jednaka pravila kao i u Klubu boraca – o njemu se ne govori. 'Megalomanski, suludo, ogromno, prekrasno. Super ljudi. Ondje vlada neka drugačija kultura nego ovdje. U fazi najgore rastresenosti ljudi i dalje zadržavaju distancu na kojoj se osjećaš dosta ugodno. Možeš, naravno, raditi što hoćeš, ali te se prije nego se uključiš u zabavu pristojno pita. Ne je ne. Odande sam ponijela samo pozitivna iskustva.'

Zagreb možda nema Berghain, ali zato će ekipa probranih DJ-a u subotu 14. rujna raspametiti plesače na već glazbenim šmekerima dobro poznatom Stereotipu, za koji se tradicionalno traži karta više.