Autorski projekt Andràsa Urbana, kazališna 'Audicija', možda nije ispunio sva očekivanja s obzirom na fantastičnu reputaciju tog redatelja, ali je ponudio intrigantnu predstavu koja donosi snimak stanja u Hrvatskoj, od ideološke podvojenosti do osjećaja beznađa i besperspektivnosti te koja kazališnom estetikom i poetikom uvelike odskače od tipičnog Kerempuhova repertoara.

Andràs Urban je regionalna zvijezda, redatelj osebujnog kazališnog jezika, koji je režirao u svim značajnim kazalištima u regiji. Za svoje predstave, često politički provokativne, nagrađen je brojnim priznanjima, primjerice za komad 'Rodoljupci' dobio je Sterijinu nagradu. Hrvatska publika upoznala ga je prije dvije godine, kad je u ZKM-u postavio 'Drakulu', a u riječkom HNK-u Ivana pl. Zajca odličnu 'Životinjsku farmu'. Njegov hit 'Neoplanta' u izvedbi Narodnog pozorišta u Beogradu također je gostovao u Zagrebu. Smatra se jednim od originalnijih redatelja današnjice u regiji, koji se okreće nacionalnim temama, tabuima i kolektivnim sentimentima, a njegov inovativan kazališni jezik, temeljen na vizualnosti, zvuku i pjesmi te tretiranju glumačkog ansambla kao kolektivnog, čak koreografiranog tijela, više je nego prepoznatljiv.  

Urban je s ansamblom Kerempuha trebao postaviti tekst Aleksandra Galina 'Audicija', čije junakinje dolaze na audiciju i spremne su učiniti sve da napuste rusku provinciju i izvuku se iz bijede. Međutim tijekom proba napustili su dramski predložak i odlučili napraviti predstavu na temelju glumačkih improvizacija, referirajući se izravno na aktualnu političku, društvenu i ekonomsku situaciju u Hrvatskoj. Redatelj je glumcima davao 'domaće zadaće' na temu odnosa prema Hrvatskoj, primjerice 'Volim domovinu', zatim nacionalizma, ideologije, iseljavanja, dotepenaca i sličnih vrućih tema, a oni su zatim u formi dokumentarnog kazališnog izraza ispovijedali svoja razmišljanja i nedoumice, idući od osobnih ispovijesti do fikcije, i ne libeći se konfrontacije s kolegama, a u isto vrijeme dekonstruirali i ulogu kazališta i predstave te posebno poziciju redatelja i glumca.

Predstavu otvara glumica Anita Matić Delić izvrsnim monologom Beograđanke, koja dolazi na audiciju kao Svetlana Ceca Jelenković i želi postati Zagrepčanka Lucija Horvat, a nastavlja se žestokom svađom glumaca, koji sjede ispred publike na stolicama, u nizu, i raspravljaju o tome treba li otići iz Hrvatske i nastaviti život u nekoj drugoj sredini, ili ostati i pokušati izgraditi bolju državu. Dakle Hrvatska u malom na sceni. U toj svađi mogu se čuti tvrdnje poput 'Mi smo kriminalna država', 'Ovaj narod stalno bira fašiste', 'Kod nas kriminalci ne završe u zatvoru nego u Saboru' i 'Gdje je sigurnost koju smo imali u bivšoj zemlji', ali i gledišta sasvim suprotnog predznaka, kojima se brani današnja Hrvatska, njezino 'najljepše more' i njezini uspjesi. Svađa je žestoka, sirova, gruba, puna sarkazma, na trenutke duhovita i zabavna, pogotovo kad čujemo 'Vjerovao sam u ovu zemlju i volio sam ići na polaganje kamena temeljca, čak i pet, šest puta, kao što sam tri puta išao na polaganje kamena temeljca za Pelješki most', a glumci s uživanjem i strašću sudjeluju u toj konfrontaciji.

Bilo je divno gledati kako je glumački ansambl, inače sastavljen od vrsnih glumaca, uspješno izašao iz svog pomalo dosadnjikavog kerempuhovskog glumačkog manirizma i s lakoćom se poigravao jezičnim bravurama i lucidnim dosjetkama te s uvjerljivošću interpretirao likove. Posebno su se istaknuli Linda Begonja, koja je bila beskrajno duhovita u sceni u kojoj prepričava svoj fikcionalni susret s predsjednicom i ostalim političarima, te Hrvoje Kečkeš i Anita Matić Delić, no i ostali glumci (Mia Begović, Velimir Čokljat, Filip Detelić, Ana Maras Harmander, Ozren Opačić, Luka Petrušić, Maja Posavec i Matija Šakoronja) bili su na razini tog za njih posve novog i vjerojatno nimalo jednostavnog glumačkog zadatka.         

Nakon dijagnosticiranja društvenog stanja u Hrvatskoj slijedi autoreferencijalni dio u kojem glumci raspravljaju o liku i djelu redatelja Andràsa Urbana, kritizirajući nimalo dolično, čak politički nekorektno, njegovo mađarsko podrijetlo, njegov status kao Mađara u Srbiji, njegovo ponašanje, ophođenje s glumcima, čak i odijevanje i zadah iz usta. Naravno, sve je to metateatarska igra u kojoj prepoznajemo medijski eksploatirane i kritizirane odnose redatelja prema glumcima, ali i općepoznato glumačko nezadovoljstvo i tračanje redatelja. Komad dalje teče po brehtijanskoj formuli - red provokativnih izjava, red songova (uz stupanje i slične pokrete), a zatim, nakon poigravanja crkvenim svecima i njihovim značenjima, sve se posloži u furioznoj završnici u kojoj odjekuju sarkastični stihovi poput 'Bože, čuvaj Hrvatsku, odo' ja u Njemačku'. Scenom se razliježu songovi 'Ja sam s Balkana, je*i me' (pa na engleskom 'Fuck me, please' i potom na njemačkom 'Fick mich bitte'), a zatim 'Ne osjećam u sebi ništa' i 'Ja sam ništa, ti si ništa, svi ćete biti ništa', kao svojevrstan dokaz nezadovoljstva, odbačenosti te totalnog beznađa i poraženosti.   

Premda je Urban izrazito političan redatelj, on ne koristi kazalište kao političku tribinu i ne smatra se aktivistom nego u predstavama na satiričan način, bez uljepšavanja, dijagnosticira stanje, odnosno aktualnu bolest društva i posebno osjećanje javnosti, onog mainstreama koji je često nekorektan, povodljiv, zlurad, upitan i opasan. Urban nije redatelj koji se želi svidjeti. On izvlači ono što se skriva i o čemu se ne govori javno, krši bonton i regule, namjerno ide do krajnjih granica i ništa mu nije sveto.

To je pokazao i u 'Audiciji', u kojoj je s ansamblom obznanio jedno viđenje svijeta oko sebe, u Hrvatskoj. Sve zato da bi publici, koja mu je važna i s kojom pokušava izravno komunicirati, postavio pitanja o tome jesmo li igrači ili sjedimo na klupi, biramo li ili smo izabrani te zadovoljavamo li druge reda radi ili smo spremni uzeti sudbinu u svoje ruke i postati oni koji traže i vode. Dakle ostati oni koji 'Gledaju naprijed i ne vide ništa', kako se pjeva u komadu, ili su spremni promijeniti paradigmu i vidjeti nešto.

U gradnji predstave zdušno su mu pomogli pomoćnik redatelja Hrvoje Korbar, dramaturginja Dora Delbianco, kostimografkinja Marita Ćopo i pijanist Ante Sladoljev.