Uoči premijerne izvedbe 'Za umrijet od smijeha' 16. studenoga u Maloj dvorani Vatroslav Lisinski gradom se pronio glas da Teatar Rugantino i Planet art pripremaju žestoku i politički provokativnu predstavu u kojoj se nesmiljeno kritizira hrvatska aktualna situacija.

Istina ili tek marketinški trik za privlačenje publike? Predstava počinje u ozbiljnom, dramatičnom tonu, zatim se u finalu oštro, u maniri satirične fantazije, obrušava na politiku, vlast, Crkvu, Boga, prolife udruge i nazadnu i konzervativnu ideologiju, koja Hrvatsku pokušava vratiti u prošlost, a na kraju poziva na suprotstavljanje i bunt te poručuje: 'Suprotstavite se mržnji, puhnite u svoje Tritonove trube i započnite promjenu!'

Taj poklič, bez obzira radilo se o vapaju očajnika, frazetini ili iskrenom uvjerenju, odjekuje još dugo nakon završetka predstave, ukazujući da je nužno nešto napraviti, pokrenuti, pokazati, usmjeriti.

Što se zapravo događa? Na početku predstave Ona, nezaposlena, neurotična i agresivna, prepričava sukob s Njim te druge banalne situacije, koje joj izazivaju frustraciju i bijes. Zatim se na sceni pojavljuje On, također neurotičan, pomalo zbunjen i donekle povučen, i počne govoriti malo promuklim glasom, sa specifičnom intonacijom, kao aktualni gradonačelnik Milan Bandić, koji se smješka u prvom redu. On sjedi na stolcu i lije žuč: 'ovu državu mogu voditi i epileptičari i oni na aparatima', 'sigurno i Bog psuje kao kočijaš kad vidi sve ono što se dolje događa', 'Bog je prokleo Adama da bude čovjek i dao mu fašizam, nacizam, ustaše, partizane, rak dojke, rak limfnih čvorova itd. da krene u potragu za vlastitim identitetom'...

Tirada traje i On u nastavku propituje Boga, državu, smisao i svrhu života, odnose žena i muškaraca, mržnju, neprijateljstvo i potragu za vlastitim identitetom. Postaje jasno da se pred nama otvara raskošna alegorija hrvatskog društva u kojoj dominiraju kontroverzni protagonisti, dok na drugoj strani, u mulju, životare tzv. mali ljudi. 

To se potvrđuje u satiričnoj i pomalo jezivoj slici, u grotesknom finalu predstave, kad u stiliziranom TV showu Željke Ogreste gostuje Željka Markić. Godina je 2132. i živimo u Teokratskoj državi Hrvatskoj – TDH, gdje je Markić, u žestokom okršaju s Putinom, proglašena sveticom. Ona je mrtva, ali sretna. U gradu su imena trgova preimenovana i sada se zovu, primjerice, Trg Republike i Željke Markić ili Trg bana Jelačića i Željke Markić. Ona na glavi ima hrvatski grb i plašt, poput visokih crkvenih veledostojnika. Odgovarajući na pitanja voditeljice o situaciji u Hrvatskoj s podsmijehom spominje vrijeme kad se smatralo 'da je zemlja okrugla', a zatim ističe da je stanje u Hrvatskoj odlično: Hrvatska je najveća sila u regiji, doduše, ima nešto ispod dva milijuna stanovnika, ali je prekrasna i stranci u njoj grade hospicije i razvijaju turizam za umiranje, žene nemaju pravo glasa, a sve koji se suprotstavljaju TDH šalju u izolaciju, na otok. Spominju se i Ilčić, Jadranka Kosor, Marijana Petir, Milan Bandić i njegova mama Jagica, Tomislav Saucha i otac domovine. Tu je i nova himna 'Nije moguće ubiti ŽM'. Dobro došli u Hrvatsku 2132. godine!            

Predstava 'Za umrijet od smijeha' u režiji Marija Kovača i u koprodukciji Planet arta i Teatra Rugantino nastala je prema predlošku nagrađivanog američkog dramatičara i glumca Christopera Duranga, koji je u originalnoj verziji ismijavao dekadenciju američkog kapitalističkog društva iz 1980-ih. Durango nije nepoznat hrvatskoj javnosti. Za dramu 'Vanja i Sonja i Maša i Picko', kako je u nas prevedena, dobio je nagradu Tony, a taj je tekst, kao i 'Terapija, terapija' igran u zagrebačkoj Komediji. Taj Durangov tekst adaptirao je i uronio u hrvatsku stvarnost glumac i ravnatelj Planet arta Marko Torjanac, stvorivši nemilosrdnu i oporu kritiku našeg neuspješnog posttranzicijskog društva, koje ne odbacuje Druge i različite, nego i običnog građanina, veliča Crkvu i 'dušobrižnike', uzdiže kriminalce i ostale grabežljivce, a uništava talent, ljubav i radost života.

U ovom prvom uprizorenju tog Durangovog teksta u Hrvatskoj u središtu je dvoje frustriranih, neurotičnih, razdražljivih, uplašenih i izgubljenih ljudi (maestralno ih tumače Gordana Gadžić i Marko Torjanac), koji se ne mogu nositi ili se jako teško nose s vlastitim životnim nedaćama i izvrnutim vrijednostima hrvatskog društva. Oni čak ne mogu s lakoćom i osmijehom riješiti banalan sukob zbog konzerve s tunom u supermarketu. Ti likovi – Ona i On - zapravo su štićenici specijalnih ustanova za labilne osobe. Ali mogu se shvatiti i kao predstavnici prosječnih ljudi Hrvatske, koji zapravo samo traže svoje mjesto, posao, ostvarenje svojih snova i ispunjavanje svrhe svog života te pokušavaju na razne načine, od psihoseansi i tableta do new age psihologije, isplivati iz beznađa i depresije. No uzalud! Okrutna, nehumana i shizofrena stvarnost Hrvatske, opterećena duhovima prošlosti, stalno ih baca na početak i uništava sve njihove pokušaje u traženju izlaza.

Predstava je zamišljena, kako se ističe na službenim stranicama, kao satirička fantazija, koja kroz humor postavlja krajnje ozbiljna pitanja o našoj mogućoj stvarnosti iz neke zamišljene i ne tako daleke budućnosti. Osim što iznosi na vidjelo snove i želje 'malih ljudi' i ukazuje na represivnost državnog aparata koji nema nikakvu empatiju ni socijalnu svijest, predstava ukazuje na pitanje slobode življenja i djelovanja te slobode govora i umjetničkog izraza, koju već dvije godine ugrožavaju više ili manje umiveni konzervativci na vlasti. Dakle to je predstava o slobodi, bez obzira ocijenili je, kako se moglo čuti na premijeri, kao vrhunski trash ili kao vrhunsku satiru. Poanta je na onome 'vrhunska'.  

Sada, kad je izrečena 'dijagnoza' hrvatske bolesti i donijeta kazališna 'presuda', bit će zanimljivo vidjeti kako će reagirati prozvani, a kako Ministarstvo kulture, te hoće li se dizati tužbe? Hoćemo li kao društvo položiti ispit iz demokracije i popeti se na višu razinu svijesti, kako se spominje u predstavi, ili ćemo ostati i dalje licemjerni klimavci, koji dopuštaju drugima da im kroje sudbine? I konačno, hoće li nam se ispuniti nade, kako kaže Ona, da dobijemo posao, da ljudi prestanu biti zli i zluradi i da opet osjetimo sreću što smo živi?

Recimo i to da je gradonačelnik ostao gotovo do kraja predstave, odgledavši cijeli TV show sa Željkom Markić, što je presedan u njegovoj karijeri što se pohođenja kulturnih događanja tiče.

Umjesto zaključka, citirajmo Njega: 'Zašto umjesto odi u ku*ac ne kažemo volim te?'