Premda se novi balet zagrebačkog HNK zove 'Apoksiomen' i bavi se slavnim antičkim kipom, koji je proveo dva tisućljeća na dnu Jadranskog mora, tema je zapravo prostorno i vremenski puno šira i slojevitija. To je predstava u kojoj se koreograf Claudio Bernardo kroz svjedočenje Apoksiomena na zadivljujuće poetičan, produhovljen i snažan način bavi ljudima i njihovim odnosima, najviše ljubavnim, ali i onima koji su rezultirali ratom te osnivanjem i rušenjem carstava.

Pred našim očima defiliraju zarobljenici, robovi i žene iz porušene Troje, koji su izgubili voljene i koji se bez nade prepuštaju sudbini izgnanih iz rodnoga grada, ali tu su i moreplovci, putnici, stranci, izbjeglice, čak i oni iz našeg histeričnog vremena, s Lampeduse, dakle svi oni koji su tokom tih dvije tisuće godina živjeli, ljubili, mrzili, očajavali, veselili se i smijali se negdje na Mediteranu, pokazujući da se odnosi među ljudima, bez obzira na prostor i vrijeme, nisu puno promijenili.

U središtu baleta je čovjek, što se u potpunosti poklapa s vizijom i afinitetima koreografa i plesača Claudija Bernarda, koji je ovim baletom donio na scenu zagrebačkog HNK sasvim novu i drukčiju baletnu poetiku i estetiku, koje su se najbolje iskazale u strastvenom i originalnom plesnom rukopisu. Inače, Claudio Bernardo je svestran umjetnik koji se nadahnjuje književnošću, kazalištem, filmskom glazbom i vizualnim umjetnostima, a čovjeka smatra središtem svemira, pa je tako u ovom baletu krenuo od Euripidovih 'Trojanki', referirajući se na Trojanski rat, a time zapravo progovarajući i o svim drugim ratovima. Poznat je kao umjetnik koji ples i pokret koristi kako bi dokučio tajnu povezanosti tijela i duha, što je u baletu 'Apoksiomen' bilo posebno naglašeno. Bio je đak i član trupe slavnog Mauricea Bejarta, dobitnik je nagrade Philip Morris za koreografiju 'Kain', a njegovim amblematskim djelom smatra se balet 'Usdum', za koji je dobio mnoge nagrade. Njegova trupa As Palavras jedna je od najznačajnijih u Belgiji.

S 'Apoksiomenom' započinje, kako stoji u programskoj knjižici, novu etapu svojeg rada koju će nastaviti djelom temeljenim na Euripidovim 'Trojankama'. Poslije zagrebačkih izvedbi 'Apoksiomen' će gostovati u kazalištima u Liégeu i Namuru.   

Posebnu ljepotu i snagu predstavi daje čarobna i vrlo emocionalna glazba skladateljice Tamare Obrovac, koja zvuči kao da su u njoj objedinjeni svi najsnažniji glazbeni idiomi Mediterana, od Afrike do Dalmacije i Istre, pa čak i jazza i elektronike. Bez tih skladbi, od kojih se ježi koža i koje prodiru direktno u dušu, balet 'Apoksiomen' ne bi bio toliko impresivan. Ta nas glazba - pet vokalnih skladbi te dvije instrumentalne, 'Nostalgičnu temu' i 'Ritam nemira' - odnosi stoljećima unatrag, oslikavajući dvije tisuće godina, od vremena zaboravljenih rituala preko razdoblja u kojem je živio i nestao Apoksiomen pa do njegovog današnjeg, novog života. Takav dojam je postigla koristeći udaraljke i ljudski glas, a svemu su itekako pridonijeli violinist Bruno Urlić i bubnjar Krunoslav Levačić, a hrvatskom timu pridružio se i belgijski autor Yves de Mey, zadužen za elektroničku glazbu.

Još neviđen doživljaj donose i plesači koji sami izvode pet vokalnih skladbi na starogrčkom, što je za njih sigurno bio, bez obzira na njihovu muzikalnost i disciplinu, iznimno zahtjevan zadatak. Naime, dramaturginja Lada Kaštelan odabrala je i dramaturški obradila fragmente Euripidovih 'Trojanki', dajući time priči i cijelom baletu misaonost, zapitanost i dramatičnost.

Baletani su taj zadatak, uz stručnu pomoć vokalne pedagoginje HNK Sofije Ameli Gojić, na kraju odlično savladali jer su se njihove vokalne izvedbe stopile s tkivom predstave. U 'Apoksiomenu' smo doživjeli to da plesači HNK vjerojatno prvi put u isto vrijeme plešu i pjevaju, što je zaokružilo cjelokupan dojam.  

Predstava traje samo sat vremena, ali je toliko nabijena da vrijeme proleti u trenu. Plesači Baleta HNK na sceni izgaraju, utjelovljujući emocionalno i strasno, a tehnički precizno zahtjevnu koreografiju Claudija Bernarda. Može se reći da je riječ o uspješnoj kombinaciji klasike, modernog plesnog izričaja i suvremenog plesa, što su plesači HNK toliko dobro savladali da djeluju kao jedinstveno kolektivno plesno tijelo. Teško je nekoga posebno izdvojiti. Svima se može reći: 'Bravo!'

Posebno je značajno to da u baletu plešu i plesači s podužim stažem, dakle oni koji se inače zbog godina smatraju otpisanima, što mu daje predznak i profesionalne, pa čak i društvene angažiranosti jer se time potežu i neka goruća pitanja vezana za profesiju plesača u Hrvatskoj.  

Uz Claudija Bernarda, Tamaru Obrovac i Yvesa de Meya, autorski tim predstave čine kostimograf Silvio Vujičić i scenograf Sven Jonke, koji se od početka poigravao golemom bijelom svilenom plahtom koja je vijorila iznad ili na sceni, pretvarajući se čas u jedro, čas u more, a čas zatim sugerirajući protok vremena. Premda je motiv plahte što vijori korišten već mnogo puta, u ovom je baletu iskorišten na pravi način, tako da gledatelji ne mogu odvojiti pogled s nje jer ih njena lepršavost, kao i migoljenje, u potpunosti uvlači u igru. Iznimno važnu ulogu u baletu ima i svjetlo Aleksandra Čavleka.

Na kraju se može reći da je 'Apoksiomen' pun pogodak zagrebačkog HNK - profinjen, senzibilan, aktualan i zaista svjetski balet - kojim je ansambl zagrebačkog Baleta dokazao da može baš sve.