'Za razliku od Euripidove drame, u kojoj se Medejina emancipacija događa uvjetno i parcijalno - ona ubija svoju djecu, Jazonovu zaručnicu i oca joj, korintskog kralja Kreonta, tek nakon što joj je atenski kralj Egej obećao utočište - u mojoj inscenaciji Medeja ubija sve muške likove i, koristeći se njihovim mrtvim tijelima kao lutkama, radi rekapitulaciju komada u kojem njezina emancipacija kao žene više ne ovisi o muškom subjektu', kaže Oliver Frljić o predstavi 'Medeja' koja je na programu festivala Gavelline večeri 20. listopada.

'Dramaturg Goran Injac i ja pokušali smo Medeju sagledati u najmanje tri različita konteksta. U jednom je ona neupitno žrtva određenog patrijarhalnog modela. U drugom je pripadnik jedne društvene klase. U trećem kontekstu Medeja je stranac', napomenuo je redatelj.

U okružju prevladavajućeg prešutnog nesankcioniranja rodne diskriminacije i nasilja nad ženama, takva se predstava sama nametnula kao savršen izbor.

'Jedna od prvih meta konzervativne revolucije koja trese Hrvatsku, ali i niz drugih europskih zemalja, bila su ženska prava. U Hrvatskoj vidimo cijeli niz inicijativa - počevši od udruge Vigilare, preko Brune Esih, Ladislava Ilčića iz udruge Grozd, te nezaobilaznih U ime obitelji i Željke Markić – svi se oni protive ratifikaciji Istanbulske konvencije, čime de facto štite sustav koji u pojedinim slučajevima omogućava nesankcionirano nasilje nad ženama. Dakle, čak i samo taj usko-lokalni kontekst daje puno razloga za postavljanje Medeje', rekao je Frljić.

'Činjenica je da mi iz naše eurocentrične vizure puno promptnije reagiramo na vidljivo, fizičko nasilje nad ženama, ali uglavnom zaboravljamo na sustav koji to nasilje omogućava i normalizira, kao i ono nevidljivo, strukturalno nasilje gdje je rodna diskriminacija institucionalizirana i nevidljiva', ocijenio je.

Vrijeme se možda promijenilo, ali temeljna ženska pozicija nije

Prvi puta uprizorena 431. godine prije naše ere i temeljena na grčkome mitu o Jazonu i trovačici Medeji, Euripidova tragedija snažna je i nemilosrdna analiza braka, ljubomore, izdaje i umorstva.

Jedno od najpoznatijih djela velikoga grčkog dramatičara u kojemu se bavi psihološkom analizom ostavljene žene čija se prvotna istinska ljubav pretvara u osvetničko ludilo, Frljićeva je Medeja u produkciji SNG-a Maribor i dramaturškoj obradi koju potpisuje Goran Injac, 'najprije žena i to žena koja ne pristaje na dodijeljene joj rodne i društvene uloge'.

Osnova priče uzeta je iz grčke mitologije, glavna je tema ljubav, odnosno, pitanje morala u braku, a osnovna poruka: Vrijeme se možda promijenilo, ali temeljna ženska pozicija nije.

'Druga poruka bi bila da ne treba očekivati od jednog patrijarhalnog modela, ma kakvu demokratsku masku stavio na sebe, da se bori za ženska prava. Kolinda Grabar-Kitarović upravo je jedna takva maska. Njezin nacionalni identitet imao je i ima primat nad rodnim, pa stoga primjerice ne čudi da ni jednom, otkako je postala predsjednica, nije pokazala nikakav oblik empatije ili solidarnosti s onim ženama koje su tijekom akcije Oluja bile protjerane. Ali rekao bih jednu drugu stvar. Ako već u hrvatskom kalendaru državnih blagdana imamo Sveta tri kralja, Veliku Gospu ili Svi svete, onda se svakako trebamo boriti i da 8. mart, Međunarodni dan žena, dan kada je 1908. 15 tisuća žena marširalo kroz New York tražeći kraće radno vrijeme, bolje plaće i pravo glasa, postane državni praznik', rekao je Frljić.

Za Medeju u glumačkoj interpretaciji Nataše Matjašec Rošker, Frljić kaže: 'Od svega što bih mogao reći o Medeji Nataše Matjašec Rošker, mislim da jedna riječ najtočnije opisuje njezino igranje, a to je snaga - snaga da se u scenskoj igri napravi ona ista transgresija koju Medeja izvodi u odnosu na društvene norme'.

Glumački tim SNG-a Maribor u predstavi još čine Branko Jordan (Jazon), Peter Boštjančič (Kreont), Davor Herga (Egej), Maša Žilavec (Dadilja), Ivica Knez (Odgajatelj), Matija Stipanič (Sel), Mojca Simonič i Viktor Meglič (Medejina djeca).

Frljić potpisuje i izbor glazbe koja se kreće u rasponu od Mahalie Jackson, Alfreda Schnittkea, Eye of Time, do Javiera Navarretea. Scenograf je Igor Pauška, kostimografkinja Sandra Dekanić, a svjetlo je oblikovala Vesna Kolarec.

Suvremeni fašizam kao opsesija

Frljić svojim predstavama često izaziva kontroverze, mnogi mu spočitavaju beskompromisnost zbog koje ga pak drugi hvale, a svi se slažu da je jedan od vjerojatno najprovokativnijih redatelja naših prostora.

'Oni koji mi lijepe takve etikete uglavnom ne razumiju ono što radim ili suvremene izvedbene prakse koje su bile formativne za moj kazališni jezik', smatra redatelj.

Shvatljivo mi je da s pozicije malograđanskog i estetskog i moralnog prenemaganja ono što radim može izgledati provokativno, dodao je, napomenuvši kako kazalište već neko vrijeme vidi 'kao mogući performativni instrument za jednu širu društvenu izvedbu, izvedbu koja umjesto proizvodnje konsenzusa, društvenu zajednicu antagonizira'.

'Nažalost, niti publika, niti stručna javnost to ne razumiju. Njihovo mišljenje je limitirano idejom da je kazalište samo ono što se vidi na sceni. Koliko god takvo kazalište bilo društveno kritično, ono ostaje na sigurnoj distanci od stvarnosti koju kritizira. Ono što radim je u više navrata uspjelo napraviti proboj u širi društveni prostor. Po meni je protest koji je pratio splitsku izvedbu 'Našeg nasilja i vašeg nasilja' konstitutivni dio te predstave. Ali to po svoj prilici nije bilo jasno onima koji su tog dana pokušavali spriječiti publiku da uđe u splitski HNK', dodao je.

Kritika je 'Medeju' ocijenila možda najradikalnijom od svih Frljićevih dosadašnjih predstava. Redatelj ističe kako svoje predstave ne gleda odvojeno, već 'kao cjelinu, čija se značenja i postupci međusobno osvjetljavaju, produbljuju i proizvode specifičnu vrstu rezonancije', a najviše ga zanima, kako kaže, suvremeni fašizam.

'Moja opsesija - kazališna i izvankazališna - postao je suvremeni europski fašizam. A svaki je fašizam, kako nas je nedavno lijepo podsjetio (filozof i publicist) Boris Buden, 'moguć samo u sklopu krize kapitalizma'. Sve veće klasne razlike i napetosti moguće je pacificirati jedino ideologijom koja će 'Drugost' prezentirati kao zajedničkog neprijatelja i metu', rekao je Frljić.

U osnovi fašizma je kukavičluk - kukavičluk da se udari na onoga tko socijalnu nepravdu proizvodi i čini općeprihvatljivom - puno je lakše paliti Novosti i optuživati Srbe za sve probleme u Hrvatskoj, nego napasti HDZ kojem je rat omogućio pljačku društvene imovine, rekao je Frljić za kojega je 'druga vrsta kukavičluka u tome kontekstu strah da se otvoreno deklariraju ideološke pozicije'.

'Ni Hasanbegović, ni Glasnović, ni Bujanec, ni Markićka, ni Esih, ni svi drugi korifeji radikalne desnice u Hrvatskoj ne smiju priznati ono što u suštini jesu', kaže.

Publika je sve konzervativnija, umjesto obrnuto

Uloga je kazališta – i umjetnosti općenito – propitivati, kompromitirati, otvarati pitanja koja bismo radije da ostanu skrivena, a redateljeva je uloga, kaže Frljić, društvena odgovornost.

'Redatelj, što moji kolege često zaboravljaju, ima ili bi trebao imati i stanovitu društvenu odgovornost. Kako će koji redatelj igrati tu ulogu društveno odgovornog bića - ovisi o puno stvari', smatra Frljić, koji ipak ne očekuje od hrvatskih kazališnih redatelja – 'koji tijekom devedesetih nisu primijetili ni jednu od svinjarija počinjenih u ime ili pod visokim pokroviteljstvom hrvatske države - a popis je doista impresivan: Lora, Pakračka Poljana, Gospić, Paulin Dvor, Varivode, ubojstvo obitelji Zec, Dretelj, Grubori...' – da se danas u svom radu 'suprotstave metastazama fašizma u Hrvatskoj'.

U tom smislu, ni publika se nema čime pohvaliti – umjesto da je tijekom godina sazrela, po njegovu je mišljenju sve konzervativnija: 'Ne vidim neko naročito sazrijevanje. Naprotiv, čini mi se da je publika danas puno konzervativnija nego u vrijeme kad sam počinjao raditi. Hrvatska će publika uskoro Heinekenovu crvenu zvijezdu petokraku na pivu doživljavati kao provokativnu i tražiti njezinu zabranu jer predstavlja jedan 'zločinački režim'', ocijenio je redatelj, koji ipak ističe kako njegove predstave 'najviše provociraju one koji u životu nisu kročili u kazalište'.

'Rekao bih da je to veliki uspjeh - izazvati interes za kazalište kod onih koji bi u svakoj drugoj situaciji imali problem naći ulaz u kazalište', istaknuo je Frljić, koji motivaciju, napominje, ne pronalazi ni u onima koji u kazalište ulaze.

'Kao što znate, ja nisam mezimac ni publike, niti kritike, tako da oni svakako nisu motivacija. Jedini trag koji bih htio ostaviti svojim radom je onaj o kojem govori (francuski dramatičar Antonin) Artaud kad kaže da trebamo biti 'poput onih pogubljenika koje spaljuju i koji šalju znakove sa svojih lomača'', rekao je, te poručio: 'Svaka granica koju prijeđemo uspostavlja novu granicu, svaka prekršena norma nove norme. Teatar je onoliko svjež i nov koliko ima snage za vlastito propitivanje'.