Oskudna svjedočanstva prisutnosti Židova na Trgu bana Jelačića svode se na rijetke rane fotografije iz sredine 19. stoljeća i popise kuća, odnosno kućevlasnika. Kao kućevlasnici Židovi se javljaju tek nakon 1860. kada su carskim patentom dobili pravo posjedovanja nekretnina, a učestalije nakon 1867. kad im je to pravo potvrđeno Temeljnim austrijskim zakonom i proglašena građanska ravnopravnost.

Tako se u popisu kuća iz 1862. kao kućevlasnici na južnoj strani Jelačićeva trga navode Emanuel Prister (Gradisca 1814. - Zagreb 1882) na adresi Jelačićev trg 26/M. Valerije 1-3 (danas br. 13/ Praška 1-3) i Girolamo Prister st, Emanuelov brat (Gradisca 1825. - Zagreb 1912), Jelačićev trg 28 (danas br. 15), na sjevernoj Leopold Baumgärtner na adresi Jelačićev trg 12 (danas br. 8) i na istočnoj Žiga Pollak, Jelačićev trg 22 (danas br. 11/Jurišićeva 1-1a). Staru kuću za Emanuela Pristera pregradio je Janko Jambrišak, tada među najuglednijim graditeljima, dok je kuća Girolama st, nekada Adolfa Felbingera, prvog graditelja u doba klasicizma, zajedno sa susjednom kućom Pavla Hatza, koju je također projektirao Felbinger, pripadala najočitijim kućama na trgu. Stara Baumgärtnerova i Pollakova kuća kasnije će ustupiti mjesto novima i većima.

Iz kasnijih fotografija, napose sjeverne strane trga, može se s dosta sigurnosti pretpostaviti da Židovima pripadaju uglavnom njemačka imena na cimerima dućana, kao što Vaisz, Kaiser, Lux, Fischel, Krauss, dok je izvjesno da su imena Klein, Kronfeld, Neumann, Schlesinger, Zaghaft židovska, zato što se javljaju u izvorima. U uglovnici Jelačićev trg 1, na iličkoj strani, draguljarsko-zlatarsku radnju imao je Aron Zaghaft, koji je uz Israela Rosenfelda (na adresi Mesnička 1-5) bio jedan od prvih židovskih draguljara u Zagrebu. Na prvom katu poslovnicu je imala Hervatska eskomptna banka, osnovana 1868. uglavnom židovskim kapitalom, a s obje strane kuće reklamira se dvodijelnim natpisom (sl. 1). Na suprotnom uglu, u kući Jelačićev trg 3/Duga/Radićeva 2, u trgovini K zagrebačkom nadbiskupu August Vaisz/Weiss prodavao je sukno i platnenu robu, dalje od njega, na starom broju 9 (danas br. 6) L. Fischel i Jacques Krauss prodavali su odjeću, kako se razabire na fotografiji snimljenoj neposredno nakon katastrofalnog potresa 9. studenog 1880. Dobro se vidi da je na starom broju 10 (danas br. 7) poljoprivredne proizvode (plodine) prodavao Emanuel Schober, od 1878. i vlasnik kuće. Nije jasno što je u susjednoj kući, na starom broju 12 (danas 7), prodavao A. Grünwald, ali se zna da su u kući trgovca Martina Stuppera, na starom broju 19 ( danas br. 10), na istočnoj strani trga, sirove kože i plodine od 1874. prodavala braća Heumer, o kojima je u ovoj kolumni već bilo riječi (sl. 2).

Sjeverna i istočna strana trga sa svojim jednokatnicama, iznimno dvokatnicama, a nadasve dućanima u kojima su se pretežno nudili seoski, obrtnički, a i industrijski proizvodi, odražava duh mjesta i održava njegovu tradiciju kao glavnog sajmišta. Gusto nanizane trgovine dopunjavaju ponudu otvorenog tržišta još arhaičnim formama, kao što su magazini ili bazari, tadašnje robne kuće, dok se u manjim štacunima nudi raznorazna, no već probrana roba. Nakon Grka, pripadnika pravoslavne općine koji su se još potkraj 18. stoljeća počeli naseljavati u Zagrebu i uskoro zaposjeli veće dijelove Duge/Radićeve, Opatovine i Harmice/Jelačićeva trga, Židovi su do sredine 19. stoljeća pootvarali trgovine na Jelačićevu trgu, a bit će ih sve više, da bi u međuratnom razdoblju prevladavale.

Vlasnici su se mijenjali, a s njima način i stil trgovanja, izgled i oprema trgovina, koje se specijaliziranom i sve rafiniranijom ponudom s vremenom distanciraju od sajmišta. No promjene i preobrazbe nadasve je teško slijediti zbog dinamike i ritma kojima su se smjenjivali, što srećom nije tako kad su posrijedi kuće i kućevlasnici. Židovi kućevlasnici i njihovi arhitekti uvelike su zaslužni za transformaciju sjeverne i istočne strane trga, gdje se staro žilavo održavalo i tvrdokorno opiralo novome, ma koliko ono bilo željeno. Krivnju za to uvelike snosi fatalni potok Medveščak – golema razvojna prepreka, prometna i ekološka nevolja, koji je bio premješten iz središta grada tek 1898. godine. No iako su time napokon stvoreni uvjeti za promjenu, njoj će trebati vremena da se potvrdi i iskaže.

Južna strana trga, fiksirana već potkraj drugog desetljeća 19. stoljeća naočitim klasicističkim kućama Felbinger i Hatz, već je sredinom tog stoljeća sa svojim kavanama i lokalima poprimila lice posve oprečno nasuprotnoj sjevernoj i bočnoj istočnoj, malogradskoj i trgovačkoj strani, s njihovim malim, prenapučenim kućama, tijesnim dućanima i neprekidnom, gotovo danonoćnom vrevom.
Na južnoj strani, još s potleušicama stare Harmice, prvi se put 1862. javlja Izraelitska općina najavom da će graditi novi hram u vrtu Emanuela Pristera, dijelom u novoj ulici koja će, kako se odavno govori, povezati Jelačićev i Novi trg/N. Š Zrinskoga, tada stočno sajmište. O samosvijesti općine svjedoči upit upućen Gradskom poglavarstvu: 'Hoće li da se ovom sgodom posluži i ovako za grad velevažno poljepšanje i neopisivu korist odluči?' No gradnju uvjetuje otvaranjem nove ulice. Grad odugovlači s odlukom, a općina za dvije godine, 1864, kupuje zemljište na samom Jelačićevu trgu (na mjestu današnjeg broja 14) i ponovno najavljuje početak gradnje. No Poglavarstvo joj 1865. odgovara da je dio njezinog zemljišta predviđen za proboj ulice, oslanjajući se na upravo donesenu generalnu regulatornu osnovu prema kojoj bi se tu gradila i nova, velebna gradska vijećnica ispod koje bi nova ulica prolazila. Vraćajući se prvotnoj lokaciji u Pristerovu vrtu, općina uskoro počinje graditi hram, daruje za ulicu zajedno s Pristerom oveće svote, dok trojica vlasnika zemljišta, Židova, ustupaju dijelove svojih parcela za nju. Zahvaljujući Židovima ulica je napokon otvorena u ljetu 1867, a ujesen, 27. rujna, hram je posvećen.

Iste te godine Leopold Baumgärtner (Tolna, 1814.- Zagreb 1896), trgovac manufakturnom platnenom robom i narodnim nošnjama sa susjedom, Terezom Arko, povjerava Franji Kleinu, graditelju hrama i predstavniku novog stila, historicizma, projekt zgrade koja bi obuhvatila parcele triju starih kuća (br. 12, 13 i 14), pozivajući se na generalnu osnovu koja na sjevernoj strani previđa jedinstvenu arhitektonsku frontu. Dvojbe, a očito i organizacijske teškoće odgađaju dozvolu o gradnji, a 1875. Rupert Melkus, predstojnik gradskog građevnog ureda, podnosi idejni projekt goleme zgrade duž cijele sjeverne stane koju čini više povezanih jedinica. Zgrada je optočena na uglovima jednakim rizalitima, ima razvijenu krovnu partiju, a u prizemlju jedinstveno oblikovane lokale. Realizaciju su osujetile kritike, napose Izidora Kršnjavoga koji se već profilirao kao arbitar, a po svojoj prilici i neodlučnost kućevlasnika s kojima projekt u prvom redu računa. Ipak, Melkusov će prijedlog postati temelj postupne transformacije sjeverne fronte.

Baumgärtner se ponovno, taj put s partnerom Salomonom Wasserthalom, 1880. javlja s novim projektom naočite neorenesansne dvokatnice, što ga je u oslonu na Melkusov prijedlog izradio Janko Jambrišak. Do 1882. kad je kuća sagrađena, obojica partnera imala su dozvolu da na trgu nastave prodaju u provizornim barakama. Ubrzo, 1884. godine ta će prva uistinu urbana kuća dobiti premac s impozantnom trokatnicom na uglu s Dugom/Radićevom ulicom, na broju 3, koju je za industrijalca Guidu Pongratza projektirao Hermann Bollé. U njoj su se smjenjivali različiti, pa i židovski trgovci, uglavnom suknom ili konfekcijom, sve dok nije 1938. srušena da ustupi mjesto golemoj zgradi Assicurazioni Generali. Baumgärtnerov su posao, kad se pod starost umorio, nastavili njegovi nećaci Jakob Kell i Edmund Bachrach, ali je tvrtka i dalje nosila njegovo ime, uz dodatak 'nećaci', sve dok 1910. nije prešla u druge ruke i potom za dvije godine adaptirana prigodom izgradnje susjedne kuće Wasserthal na početku Bakačeve prema projektu Rudolfa Lubynskoga (sl. 3). Drugi Baumgärtnerov nećak i suvlasnik, Daniel Hermann, otac slikara Oskara, doskora je uredio veliku trgovinu konfekcije u iličkom dijelu kuće br. 1, gdje je na prvom katu početkom 1890-ih bila ordinacija zubara dr. Eugena Rada, koji je u stomatologiju unio niz inovacija. Dućan sličan Hermannovu uredio je još 1885. Salomon Berger (Nové Mesto nad Vákom, Slovačka 1858.- Zagreb 1934), trgovac i kolekcionar, kasnije osnivač Etnografskog muzeja, u kući Jelačićev trg 2, koja je otada u njegovu vlasništvu. Prednost je na sjevernoj strani trga imala odjeća: muška i ženska, gradska i seljačka, rukom izrađena ili konfekcijska, a to se nije promijenilo ni kasnije u modernim zgradama koji su nicale na mjestu starih jednokatnica, između Pongratzove i Baumgärtnerove kuće.

Kićena dvokatnica Gjure Gavelle br. 6, sagrađena 1886. prema projektu osobito cijenjenog arhitekta, udomaćenog Nijemca, Kune Waidmanna došla je nakon propasti Gavelline tvrtke u posjed Židova, zubara i poduzetnika dr. Žige Herzoga (Šarengrad 1871.- Zagreb 1955), u Zagrebu od 1898. Herzog će postupno preuređivati svoju kuću sve do 1931, no na prijelomu stoljeća, kad počinje preobrazba okoliša, u njezinu izgledu još nema promjena. Tu će mjesta naći trgovine kolonijalne robe Milana Zvijezdića, kasnije Žige Schulhofa, seljačke robe Wilima Picka, pripadnika treće generacije vlaškoulične obitelji, pa prodavaonica konfekcijskih odijela Adolfa Bondyja i Ferde Rudovitsa, a uz Herzovogu ordinaciju na pročelju reklamira svoju i zubar dr. Nikola Winterhalter.

Od 1904. do 1905. niknut će na sjevernoj strani trga dvije reprezentativne trokatnice: br. 5, zubara dr. Eugena Rada (Györ, Mađarska 1868.- Zagreb 1920) i br. 7 Roberta Kolmara (Zagreb 1845), brata poznatog bankara Edmunda, obojice potomaka starosjedioca Heinricha/Zevi Kohna (Mattersdorf 1811.- Zagreb 1888) (sl. 4). Obje kuće projektirane su u čuvenom atelijeru Hönigsberg & Deutsch, no dok Kolmarova nosi kasnohistoricistička obilježja, kuća dr. Rada unosi na Jelačićev trg secesijski duh i dekor zaslugom mladog suradnika atelijera, Vjekoslava Bastla, dok je alegorijske figure izradio ugledni kipar Rudolf Valdec. Uz dominantne reklame vlasnika, zubara dr. Rada, na pročelju se isticala reklama austrijskog osiguravajućeg društva Anker, koje je za Hrvatsku, Slavoniju, Dalmaciju, Bosnu i Hercegovinu zastupao Albert Deutsch Maceljski (Zagreb 1867.- Zagreb 1952), veletrgovac, industrijalac i poznati mecena, pripadnik stare vlaškoulične obitelji. U prizemlju je Gustav Schwarz uredio 'skladište', zapravo elegantni salon američkih cipela, a Ernest Rado uz trafiku i dućan tehničke robe, a kasnije se tu smjestila prodavaonica Julia Meinla (sl. 5). U Kolmarovoj kući bila je dugo godina staklana Franz i trgovina manufakturne robe Löbl & Ebenspanger. Posljednja u tom nizu bit će kuća br. 4 Teodora Poppovića iz 1906/07, projektirana u atelijeru Židova Slavka Benedika i njegova partnera Aladara Branyaja, s keramičkim reljefom i alegorijskim likovima Ivana Meštrovića, raskošna secesijskog dekora, oguljenog nažalost u jeku manije tzv. purifikacije tridesetih godina. Sve su one zaposjele po dvije stare parcele, osim krajnje, najstarije Baumgärtnerove, pa se umjesto niza od četrnaest neuglednih starinskih kuća na sjevernoj strani osovilo šest višekatnica, novog velikog mjerila i historicističkih stilskih značajki.

Na uglu trga i Jurišićeve ulice (na mjestu starih kuća 21 i 22, nekad Žige Pollaka) sagrađena je 1906. nekoć glasovita kuća apotekara Eugena Viktora Fellera (L'viv 1871. - Zagreb 1936), kojom na istočnoj strani počinje promjena. I ona je projektirana u atelijeru Hönigsberg & Deutsch i pripisuje se Vjekoslavu Bastlu. Isticala se golemom bocom s reklamom eliksira Elsa-fluid koji je Feller prodavao na svim kontinentima, stekao njime bogatstvo i ugled, a imala je mekane obrise i zaigran plastični dekor (sl. 6). Elsa-fluid-dom bio je atrakcija trga sve do 1927. kad je novi vlasnik, bankar, industrijalac i poduzetnik Otto Stern (Zagreb 1874. - Zagreb 1934), pripadnik starosjedilačke vlaškoulične obitelj, brat Žige Sterna (Zagreb 1874. - Zagreb 1941), vlasnika Kožare, odlučio da je modernizira. Možda je na to utjecao njegov brat dr. Ivo Stern (Zagreb 1889.- Zagreb 1962), advokat i novinar, osnivač i ravnatelj Radio stanice Zagreb, promotor fotografije i filma, koji je održavao veze s avangardnim umjetnicima. Prema projektu slavnog Petera Behrensa, pionira funkcionalističke arhitekture, kuću je 1928. preuredio Ignjat Fischer (Zagreb 1870. - Zagreb 1948), tada u jeku slave, vlasnik velikog atelijera, sprijateljen sa židovskom društvenom i poduzetničkom elitom, tako i s braćom Ottom i Žigom Stern, koji su kao i on bili članovi uprave Zagrebačkog zbora. Većina teoretičara i kritičara smatra da je tom kućom na Jelačićevu trgu napokon osvanula moderna arhitektura, dok su se neki još dugo s nostalgijom sjećali simbola Elsinog fluida, koji je u svoje vrijeme otkrila postmoderna – posve očekivano.

Ignjat Fischer pojavio se na trgu i prije adaptacije Sternove kuće s jednim od svojih najvećih projekata, naime projektom Gradske štedionice s Gradskom kavanom i Gradskim podrumom, izabranim 1922. na natječaju. Zgrada Štedionice realizirana je u dvije etape, od 1923. do 1925. i od 1929. do 1931. (na mjestu starih kuća 18, 19, i 20). Najprije je sagrađen južni dio u kojem su osim ureda predviđeni stanovi, apoteka i restoran Gradski podrum, a od 1929. do 1931. godine sjeverni dio, orijentiran glavnim pročeljem na trg, a bočnim na ulicu koja je imala spojiti Vlašku i trg, prema osnovi iz 1929. (kasnije Cesarčevu) (sl. 7). Dok je u prvom dijelu za javnost od najvećeg interesa bio novi restoran, Gradski podrum, u drugom je to bila kavana. I jedno i drugo smjesta su prihvaćeni i posvojeni, a u urbanoj su memoriji zadržali visoko mjesto. Razlikovali su se stilom i ugođajem.

Interijer Gradskog podruma bio je, piše u monografiji o Ignjatu Fischeru Marina Bagarić, 'nadahnut narodnom baštinom za koju je Ignjat Fischer imao senzibiliteta. Prijateljevao je s najvećim kolekcionarom narodne umjetnosti Salomonom Bergerom, a i sam posjedovao zbirku narodnim vezova'. Definitivno je uređen 1932, kad je otvorena i Gradska kavana, i tada je dobio točionicu/Grill-room i freske koje su na poziv ravnatelja Štedionice Rudolfa Erbera izradili Maksimilijan Vanka i mladi slikari Edo Kovačević, Kamilo Tompa, Krsto i Željko Hegedušić, a sadržaj im je bio usklađen s tamnom drvenom oplatom i drvenim lusterima. Za razliku od njega kavana je imala posve drukčiji, naglašeno moderni karakter. Njegov je interijer, kaže Bagarić, 'jedinstven primjer međuratnog oblikovanja... koji pruža dojam pročišćenog monumentalnog, ali istodobno ugodnog i nimalo pretencioznog prostora... postignut zadivljujućim malobrojnim elementima: velikim stupovima, dojmljivim stubištem i oblikom galerija'. No dok se uglavnom definira kao ostvarenje art décoa, ona taj stil razabire tek u detaljima i sklona je interijer pripisati ekspresionizmu (sl. 8). Među Fischerovim ostvarenjima tog doba ocjenjuje ga kao najzrelije.

Dok se u restoranu i njegovoj 'švemi' blagovalo, slavilo sve moguće fešte, od poslovnih do obiteljskih, a mnogi tu objedovali ili večerali kao stalni gosti ili abonenti, u kavani se uživalo u kavi ili melanžu s čuvenim briošima i profiterolom, ćaskalo i dogovaralo, pušilo i čitalo svjetsku štampu, šampanjiziralo i očijukalo, plesalo uz jazz bend, o čemu svjedoče zapisi najvažnijih međuratnih romanopisaca. Ta poprišta društvenosti postala su topos zagrebačkog međuratnog urbaniteta. Danas ih više nema, zato što su uništena, i to nedavno. Gradska kavana je kičizirana prema skorojevićkom, novobogataškom ukusu novih vlasnika, a Gradski podrum zatvoren i pretvoren u skladište.

Gotovo u isto vrijeme kad je bio zaokupljen Gradskom štedionicom, Fischer se, u neposrednom susjedstvu, na broju 13 (starom br. 26/M. Valerije 1-3), bavio punih šest godina, od 1920. do 1926, i Hrvatskom zemaljskom bankom. Na uglu trga i ulice, koja je vodila do hrama, stajala je do potresa 1880. kuća Emanuela Pristera. No toliko je stradala da se morala porušiti, a novi vlasnik, Emanuelov sin, Girolamo ml, dao je 1881. sagraditi novu prema projektu Janka Jambrišaka, graditelja stare kuće. Uz razne agencije i urede, u njoj je bila i kavana, a od 1912. podružnica Hrv. zem. banke, koja je sjedište imala u Osijeku, a suosnivači te banke (1909) bili su osječki Židovi.

Kasniji kućevlasnik, zubar dr. Žiga Altstätter, više je puta adaptirao kuću za potrebe te banke i ona se proširila na susjednu kuću (u današnjoj Praškoj), kupljenoj 1919. nakon odluke o preseljenju banke u Zagreb. Nakon Prvog svjetskog rata banka je promijenila ime u Jugoslavensku banku, očito pod utjecajem izmijenjenih političkih prilika i pogleda. Fischer je dobio zadaću spojiti dvije zgrade i temeljito ih adaptirati. Oblikovanje pročelja povjerio je novom suradniku u svom atelijeru, ruskom arhitektu, emigrantu, Petru Pavloviču Fetisovu, koji joj je monumentalnost pridao neoklasičnim arhitektonskim i simboličkim elementima, najočitije jonskim stupovima u tzv visokom redu, zabatima i nizom alegorijskih likova koje je izradio Rudolf Valdec. Danas je u toj zgradi opustošena interijera Croatia osiguranje (sl. 9).

Nešto kasnije Fischer je sudjelovao u adaptaciji, točnije proširenju još jedne kuće na trgu, nekadašnje kuće Gavella, tada u vlasništvu dr. Žige Herzoga. Kao što je spomenuto, Herzog je nekoliko puta preuređivao prizemlje i prvi kat gdje je imao ordinaciju, dogradio s dvorišne strane skladište, a 1929. napokon stekao i dvorišnu parcelu Pod zidom, s time da dogradi staru kuću novom. Iste je godine s trgovcem Mijom Arkom osnovao konzorcij za gradnju zgrade Dolac 8-9, koja bi sadržavala vlastitu zatvorenu tržnicu. Taj veliki projekt konzorcij je povjerio Fischeru, koji se poslije uhvatio i nove Herzogove kuće s pročeljem u ulici Pod Zidom. Ta nova kuća, po mnogočemu strana svom susjedstvu, pripisivala se donedavna Zoji Nepeninoj Dumengjić, suradnici u Fischerovu atelijeru, ali je Marina Bagarić na temelju pronađenih dokumenata pripisuje samom majstoru, naime Fischeru. I tu je trebalo spojiti dvije kuće, što je ostvareno monumentalnim stubištem u obliku dvostruke spirale, koje neodoljivo podsjeća na interijer Gradske kavane, a zacijelo pripada najoriginalnijim zagrebačkim stubištima. Zahvat je trajao od 1930. do 1935. godine. U prvoj fazi izveden je pasaž do gradske tržnice na Dolcu i ujedno do manje, privatne tržnice Herzog-Arko (Dolac 8-9, danas Mliječna tržnica). U mezzaninu je uređen Pick-bar koji je kao amblem imao igraću kartu, pik-as, i smjesta dao ime prolazu. Danas se zove Prolaz Harmica.

To su tragovi Ignjata Fischera na Jelačićevu trgu. Uzgred, nije zgorega podsjetiti, da je Zvonimir Berković, najprofinjeniji zagrebački filmski režiser poslijeratnog modernizma, književnik, erudit i građanin u punom smislu riječi, odabrao kao glavna poprišta svog Ronda upravo Fischerovu Gradsku kavanu, iako tada već otrcanu, i fascinantno stubište Pickova prolaza.

Posljednji, dramatični čin transformacije Jelačićeva trga, u kojem su glavnu ulogu imali Židovi arhitekti, a i kućevlasnici, zbivao se na njegovu jugozapadnom dijelu, između 1932. i 1937, nakon što je porušena stara Bolnica milosrdne braće, sagrađena još 1802. Na njezinu mjestu nastao je tzv. Zakladni blok: kompleks od više pojedinačnih kuća funkcionalističkih stilskih obilježja. Evo ostvarenja arhitekata Židova: zgrada Mirovinskog fonda Gradske štedionice, Gajeva 2, 1934-35, arhitekti Hugo Ehrlich (Zagreb, 1879.- Zagreb, 1936), Stjepan Gomboš (Sombor, 1895. - Zagreb, 1975) i Mladen Kauzlarić; poslovno- stambena zgrada Alkalaj, Gajeva 2b, 1932-33, arhitekti Pavao Deutsch/Duić (Zagreb 1897. - Zagreb 1948), sin Juliusa Deutscha i Aleksander Freudenreich; poslovno-stambena zgrada Hahn, Gajeva 2c/Bogovićeva 2, 1932-33, arhitekt Otto Goldscheider (Opava/Troppau, Češka, 1880. - Zagreb, 1934), dok je poslovno-stambene zgrade Schlenger, Bogovićeva 4 i Günsberg, uglovnica Bogovićeva/Petrićeva 7 (1932-33) projektirao Slavko Löwy (Koprivnica 1904. - Zagreb 1996). To nabrajanje gotovo i nije potrebno dopuniti komentarom jer se Zakladni blok, očuvan u izvornom stanju, i danas legitimira stilom i kakvoćom. Taj kompleks, a ne Behrensova, odnosno Fischerova maska Elsa-fluid-doma, autentični su manifest funkcionalizma ili internacionalnog stila, sve domaćih arhitekata.

Duh kojim je zračio Zakladni blok možda je potaknuo Matiju Freunda (1869. -Zagreb 1935), vlasnika tvornica Golub, Lipa Mill i Zagrebačke tvornice papira, tada vlasnika dugovječne i više puta preuređivane kuće br. 1, nekoć Stjepana Jelačića, pa Kristofora Stankovića, još kasnije trgovca Maxa Hafnera, da joj prida moderno lice. Starinska kuća radikalno je izmijenjena, napose u zoni prizemlja od 1931. do 1934. zahvatom Zlatka Neumanna (Pakrac 1900.- Zagreb 1969) i konstruktora Lea Neubergera (Zagreb 1896.-1941), Židova i pripadnika zagrebačkog avangardnog kruga.

Na Jelačićevu trgu nema gotovo ni jedne kuće koju Židovi nisu obilježili, trajno ili prolazno. Analizom nekoliko adresara Aleksander Laslo utvrdio je da je u razdoblju od 1911. do 1928. gotovo 40 posto lokala pripadalo Židovima. Svojim novcem, ukusom i kulturom oni su sajmište varoši na rubu Monarhije pretvarali u reprezentativni ambijent srednjoeuropske metropole. Senzacije i eleganciju osiguravali su dućani, opremljeni katkad poput salona, kao što je bilo skladište cipela Šandora Ebenspangera na br. 1 ili otmjena parfumerija Nobilior Slavka Löwyja na br. 15, a u tom natjecanju sudjelovale su i prije Gradske kavane starije kavane na južnoj strani (sl. 10). U najstarijoj, Narodnoj kavani u Hatzovoj kući (br. 16) najviše su se sastajali bankari, tu je začeta ideje o zagrebačkoj burzi koja je prvo sjedište imala u Elsa-fluid-domu. No s vremenom su nestale jer bi novo uvijek pregazilo staro, kao što je, primjerice, elegantna Gradska kavana bacila u zaborav glasoviti košer restoran, Trakterie Kohn, koji je godinama bio u kući, na mjestu gdje je sagrađena Štedionica (sl.11).

Svi židovski lokali netragom su nestali 1941. nakon uspostave ustaške vlasti. Zaostale su zgrade lišene memorije, kao prazne ljuske. Danas tek stare slike i rasuti ostaci raznorazne dokumentacije dozivaju Zagreb kakav su ponajviše Židovi dotjerali do europskog i kozmopolitskog grada uvjereni da im je dom i zavičaj, sve dok im to nije brutalno osporeno.