I prije stjecanja punih građanskih prava Židovima su bili dopušteni trgovanje žitom, drvom, kožama, poljoprivrednim proizvodima i onima koje nisu proizvodili cehovi, nadalje sabiranje različitih sirovina za industrijsku preradu i raznoraznog korisnog otpada, tako da su to postale tradicionalne židovske privredne djelatnosti – uz novčarstvo kojim su se bavili oduvijek. Prva, pa i druga generacija razvila je te djelatnosti često do velikih razmjera, tako da su od malih radionica nastale tvornice, od skromnih dućana veletrgovačke mreže. Povezivale su se različite grane: trgovina, industrija, bankarstvo, a sve se to odvijalo ubrzano prema prijelomu stoljeća.
Braća Makso (1840. - 1920.) i Žiga (1842. - 1916.) Heumer pripadaju tzv. utemeljiteljnom razdoblju. Oni su nositelji modernizacije i došljaci su iz srednje Europe, poput mnogih, koji su se ubrzo potpuno integrirali i postali Zagrepčani. Potječu iz Murske Sobote, tada u Ugarskoj, gdje su izučili trgovački zanat i naukovali kao kalfe, kako je bilo uobičajeno. U Zagreb su potkraj 1860-ih ili početkom 1870-ih došli na poziv svog šogora Jakoba Pollaka, koji je od 1861. u Ilici 21 imao trgovinu kožama i prirodnim proizvodima i započeli poslovati s njim. Vlasnik te kuće također je bio Židov, sapunar Karl/Dragutin Schürer, a uz Ivana Šolca na Potoku/Tkalčićevoj ulici jedan među prvima koji su sapunarski obrt razvili do manufakture. U dvorištu iličke kuće Schürer je sagradio 1862. radionicu koju je projektirao Franjo Klein, graditelj budućeg hrama (posvećenog 1867.). U kući su tako neko vrijeme bili spojeni trgovina i proizvodnja, dok su na katu bili stanovi. Za desetak godina kuću s dvorišnom radionicom prekupio je Pollak kojem je posao očito išao tako dobro da je pozvao rođake da mu se pridruže kao partneri.

Kobna 1873. godina, kad dolazi do sloma bečke burze i opće krize, pogodila je trgovce i donijela im gubitke. Braća Heumer napuštaju Pollaka koji će nastaviti sam i iduće, 1874. godine otvaraju vlastitu trgovinu sirovim kožama i plodinama. Bila je na istočnoj strani Jelačićeva trga, u kući trgovca Martina Stuppera (kbr. 10), na najboljoj mogućoj zagrebačkoj adresi, uz tržišta na samom trgu i Kaptolu, gdje su se održavali svi sajmovi – najvažnija mjesta razmjene i trgovine. U svim tim starim kućama, dijelom iz 18. stoljeća, nizali su se raznorazni dućani, uz njih su prolazila kola s proizvodima izbliza i daleka, tu su se sklapali poslovi: bila je to vitalna privredna zona. Već u to doba na sjevernoj strani Jelačićeva trga prevladavaju židovski dućani, uglavnom magazini i bazari, prethodnici robnih kuća, pa vinarije, trgovine svih mogućih obrtničkih i industrijskih proizvoda, štacuni u kojima se moglo kupiti svašta. Neki se održavaju desetljećima, kao trgovina platnenom i krojenom robom (konfekcije) Lavoslava Baumgärtnera, najprije u staroj, kasnije novoj kući na uglu trga i Bakačeve (kasnije robna kuća Varteksa). U drugim se pa kućama smjenjuju vlasnici i sadržaji. Tradicija se održala i u velikoj transformaciji koja je zahvatila trg nakon premještanja potoka Medvešćaka, koji je do 1898. tekao iza njegove sjeverne fronte, pa čak i kad je malo pomalo nestajao kompaktni niz trgovačkih kuća istočne strane sve do kaptolskog trga. T priproste poluseoske, provincijske bazare iz sredine stoljeća, prepune svakojake šarene robe smijenili su u međuratno doba otmjeni lokali, saloni, barovi, ali sadržaji su, iako u drugom obliku, gotovo ostali isti. Mjesto za kavane i društvenost bila je oduvijek južna strana.

Heumerovi su se ubrzo preselili, ali nedaleko, u Bakačevu ulicu br. 1, koja se još nazivala Pod kaptolskim vrati koja su porušena 1862. Tu je bila „krojačija“ nekog Starčića, trgovina košaračkom robom i vinom Mije Arka i trgovina staklara Oswalda, a kasnije je otvorena limarija Štrocinger. Skladište sirove kože braća Heumer imala su na tzv. Jelačićevom gruntu, području gdje su kasnije uređene Bogovićeva i Jelačićeva/Petrićeva ulica, sagrađene dvije monumentalne bankovne palače, nekoliko naočitih stambenih kuća i uređen pasaž „Oktogon“. To veliko zemljište pripadalo je barunu Eduardu Jelačiću Bužimskom (1811-.1871.), podkancelaru u doba neoapsolutizma i kancelara Ivana Mažuranića, veleposjedniku, magnatu i kavaliru koji je dio svog grunta 1865. oporučno namijenio hrvatskom zemaljskom kazalištu. Stoga se tu željelo graditi kazalište, pa je 1880. i projekt naručen u bečkom atelijeru Helmer & Fellner koji se specijalizirao za kazališta. Do gradnje ipak nije došlo, a tek 1898. zemljište je parcelirano, rasprodano i regulirano. Heumerovi su se poput drugih morali preseliti, i to na tadašnju periferiju.

Kupili su kuću i zemljište Arthura Spitzera u Draškovićevoj ulici, nasuprot tek novo otvorenom stočnom sajmištu (na mjestu Trga žrtava fašizma), koje je 1890. nakon neizmjernog otezanja napokon premješteno sa Sveučilišnog trga/Trga maršala Tita. Zgradu u Draškovićevoj 54 braća su 1892. adaptirala za stanovanje i poslovanje, i preselila se na rub grada, uz „fihplac“ i „bugarske vrtove“ koje su uzorno obrađivali Bugari vrtlari i opskrljivali povrćem sva zagrebačka tržišta. Urbanizacija će taj predio zahvatiti tek u novom stoljeću. Heumerovi su bili njezini svjedoci. Sav su život proveli u Draškovićevoj.

Dućan su Heumerovi zadržali u Bakačevoj, ali su kasnije kad su se morali seliti jer su se neugledne kuće postepeno rušile, ostali su uvijek u blizini Bakačeve ulice i Kaptola, gdje je bilo najviše seljačkih kupaca. Trgovina je zapravo bila skladište sirove kože, prerađene konjske strune, meda, a zimi i divljači. Prodavali su i štavljenu kožu za opanke, krzna, sjemenje i žir, a uz to metalni otpad: olovo, bakar i mjed. Kožu su kupovali na veliko i prodavali u Beču, Budimpešti, Bavarskoj, čak Rusiji. Svinjsku kožu kupovali su na velikim godišnjim sajmovima u Ljubljani. Za gradnju katedrale dobavljali su velike količine olova kojim su se vezali kameni blokovi. Obiteljski posao prerastao je u veletrgovinu.

Za Prvog svjetskog rata, u novim uvjetima poslovanja i trgovanja, u zahuktaloj konjunkturi u kojoj su se mnogi naglo obogatili, braća se nisu snalazila. Bili su i ostali tradicionalisti, u poslu i životu. Tako su još za vrijeme rata, 1916. godine, likvidirali posao. Iste je godine u 74-oj godini umro mlađi brat Žiga, dok je Makso doživio 84 godine i početak nove epohe.

Bili su aktivni članovi humanitarnih društava, „Humanitätsvereina“ (Društva čovječnosti) u kojem su glavnu riječ vodili Židovi i „Dobrotvora“, a poslovično su pomagali sirotinju.

Obojica su oženili Židovke. Makso Katarinu Frankl, kćerku Ivana Frankla, suosnivača, suvlasnika i prvog ravnatelja zagrebačkog paromlina, koji je proradio 1863., a 1871. postao dioničko društvo „Dd. kralj. povlašćeni parni i umjetni mlin“ i dugo bio najveće industrijsko poduzeće u Zagrebu. Franklovi su stanovali tik do sinagoge, u Ulici Marije Valerije. Makso i Katarina Heumer imali su šestoro djece. Sin Viktor bio je bankar, dugogodišnji ravnatelj „Sveopće vjeresijske zadruge“, a Karl je započeo karijeru u Hrvatskoj eskomptnoj banci koju su osnovali i vodili Židovi, bio poslovni ravnatelj „Dioničke tiskare“ i „Tipografije d.d.“ koje su izdavale „Obzor“, najvažnije novine u to doba.

U knjizi Živjeti u Hrvatskoj, Zapisci iz nepovrata 1900 – 1941 (Zagreb, 1984.) u priči o Obzoru i Dioničkoj tiskari Josip Horvat opisuje Karla ovako: „Bio je vršnjak 'hrvatske moderne'... pomalo belesprit. Druguje s literatima – zato ga je jamačno 'Eskomptna banka' i izaslala kao svog čovjeka u 'Dioničku tiskaru'. Vrlo je načitan... U predratnom Zagrebu možda je bio najbolji poznavalac Dostojevskog... Teško da je ikad tko od najbližih Heumerovih znanaca... zapitao koje je narodnosti, jamačno bi sam teško našao odgovor. Židovski mu nacionalizam bijaše sasvim stran, no teško je reći da li se osjećao Hrvatom ili čak Jugoslavenom. .. Sa svojim anarhističkim individualizmom prezirao je sav svoj vijek funkcije u javnom životu... U Nizzi, (1932.) u hotelskoj sobi našli su ga jednog jutra mrtva s punim ustima ugrušane krvi, koja ga je zagušila. 'Tipografijine' novine oprosile su se od njega nekrolozima prve klase.“

Drugi brat, Žiga Heumer oženio je Josipu Betlheim, kćerku poznatog krznara koji je na Jelačićevu trgu imao trgovinu gotovih odijela. Betlhemovi sinovi, a Josipina braća, bili su dobro poznati advokat dr. Adolf Betlheim i Milan, trgovac odijela u Ilici 34, otac psihijatra svjetskog ugleda, dr. Stjepana, Freudova učenika i sljedbenika, utemeljitelja zagrebačke psihijatarske škole. Žiga i Josipa Heumer imali su troje djece. Njihov sin dr. Robert Heumer bio je član redakcije „Malih Novina“ i „Obzora“, a umro 1918. godine.

To nešto podataka dobro svjedoči o vezama i vriježama koje su razvila dva došljaka u zagrebačkom židovskom ambijentu, ali i društvenoj kulturi Zagreba. Životopisi prve i druge generacije upućuju pak na društvenu i intelektualnu evoluciju. Pripadnici druge generacije potpuno su integrirani.

Ovu skicu o braći Heumer zahvaljemo arhivistu i kroničaru Ivanu Ulčniku, odnosno njegovoj seriji o zagrebačkim privrednicima koju je u nastavcima objavljivao u reviji „Zagreb“ Društva Zagrepčana. Većina podataka potječe od Viktora, sina Maksa Heumera koje je Ulčniku pripovijedao o svojoj obitelji. O Heumerovima u povijesti privrede nema gotovo ništa. O njima nije pisala ni Miroslava Despot, najviše zaslužna za predstavljanje židovskih privrednika. U najnovijoj opsežnoj historiografskoj studiji Iskre Iveljić, posvećenoj upravo privredi, navedeni su usput na nekoliko mjesta, dok o članovima obitelji Hertmann nema gotovo ništa, iako su se u više generacija bavili kožom. No o toj obitelji, jednoj od najstarijih i najmnogobrojnih zagrebačkih židovskih obitelji od Gavre Schwarza, prvog historiografa Židovske općine Zagreb, podosta može saznati svatko tko se uputi u labirinte obiteljskih genealogija.