Zbirka 'Imaš vatre?' čini se kao mnogo više direktan i brutalniji tekst od svega što ste dosad pisali. Je li on izraz vremena krize u kojoj živimo ili je oduvijek bio negdje u vama, ali je tek sada došao na red?

Imam nekoliko frendova koji su čitali rukopis dok je još bio u nastajanju i rekli su mi nešto slično: da su priče popriličan crnjak, da su tužne, brutalne i da nisu očekivali takav tekst od mene. To je dobro, sviđa mi se da sam uspjela napisati nešto čime pomičem vlastite granice i okvire. I da, naravno, u pravu su – likovima se tu događaju gadne stvari, no ne mogu reći da sam baš sjela i odlučila: 'Sad ću pisati depresivnu zbirku.' Više mi je na pameti bila neka općenita ideja o zbirci povezanih priča o trenucima koji su možda najvažniji trenuci u životu glavnih likova, ali i o zbirci u kojoj se nekako provlači ideja da ljudi prolaze kroz slične, teške stvari u različitim okolnostima i vremenskim razdobljima. Zato sam ih sve povezala – svaka se priča može čitati zasebno, ali potpuna slika dobiva se tek kada se pročitaju sve jer likovi iz jedne priče doživljavaju životni epilog u drugoj priči ili se pak u nekoj trećoj priči razjašnjava pozadina one prije nje…

Eh, sad, je li to izraz vremena krize ili neke moje intimne potrebe – nisam o tome previše razmišljala, ali vjerojatno je oboje. Vrijeme krize u kojem živimo možda je plodnije za to da čovjek počne obraćati više pozornosti na to koliko je život univerzalno prepun sranja s kojima se ljudi moraju baktati, ali s druge strane, možda sam i ja osobno u toj fazi, tim godinama kada intenzivnije razmišljam o tome. Ne znam. Jednostavno sam napisala nešto što sam imala potrebu napisati.

Zašto se priča otvara in medias res te nas pripovjedačica odmah informira o svojoj lokaciji i pištolju koji posjeduje? Koliko je 'Imaš vatre?' zapravo triler u vašim očima?

Pripovjedačica u priči 'Škorpion u mozgu' trideset i pet godina pokušava provariti traumu koja joj se dogodila kada je imala osam godina. Pokušala je svašta – njoj se čini da je pokušala sve, iako mi, kao čitatelji koji (srećom) uglavnom nismo doživjeli ono što je doživjela ona, znamo da nije. U njezinoj glavi, međutim, više nema prostora za druga rješenja, preostalo je samo jedno: uzeti pištolj, uputiti se na kamenjar jednog dalmatinskog otoka te vrlo brutalno, ali i jednostavno okončati višegodišnji mukotrpni horor s kojim živi. Ona je kao oni likovi sa zlom kobi na grbači – naravno da njezina odluka nije ni dobra ni pametna ni moralna, ali nisu to bili ni svi drugi načini na koje se tijekom života borila sama sa sobom. Sama kaže da već desetljećima roni po septičkoj jami i da više ne može. Više nema vremena za zaobilazna rješenja, za dvosmislene priče i odatle direktan pristup: imam pištolj, idem na otok i učinit ću to-i-to. Od tog trenutka nadalje više se ne može zaustaviti, a ni čitatelj više nema drugog izbora nego pratiti daljnji razvoj događaja iz njezine glave, njezinih razmišljanja, osjećaja, tog nekog mračnog fatalizma koji je goni i zbog kojeg ima dojam da jednostavno mora učiniti ono što se sprema učiniti. Sve se to onda pretvara u neku vrstu trilera, ali i tragedije.

Jako važno, iako bih bila najsretnija kada bi priča uspjela donekle zamutiti crno-bijelu razliku između žrtve i napadača jer oba su ključna lika u njoj – svaki u svojem trenutku – i jedno i drugo. Naravno, zna se tko je prvobitni zlikovac od kojega sve počinje, ali čak i u njegovu slučaju, u slučaju lika koji je silovatelj, koji je vrijedan svakog prezira i osude - htjela sam ubaciti barem tračak nečega drugog. Počevši od toga da je silovatelj i sam bio dijete kada je učinio ono što je učinio, a završivši na tome da je u trenutku kada glavna junakinja dolazi do njega teško bolestan i gotovo nemoćan – htjela sam ga iz mitskog čudovišta koje 35 godina obitava u njezinim mislima pretvoriti u ljudsko biće. Odurno ljudsko biće, ali ipak ljudsko biće.

Isto je tako i s glavnom junakinjom. Dogodila joj se strašna stvar i zbog toga a priori suosjećamo s njom, čak i imamo razumijevanja za nezamislivu stvar koju se sprema učiniti. No da bi takva, gotovo potpuno rastrojena i izmučena grozotom koju preživljava, ponovno uzela moć u svoje ruke, ona mora – ili misli da mora – iskoračiti ne samo iz svoje uloge žrtve, nego mora iskoračiti i izvan granica morala koje cijeli život testira. Negdje mi je u krajičku mozga bila i pomisao da osoba koja uspije učiniti ono što je uspjela učiniti ona te se iz te situacije izvući bez nekih društvenih posljedica – postaje osoba koja misli da može sve što poželi, čak i vladati svijetom, a ta ideja dobiva svoju razradu u životnom epilogu glavne junakinje koji se raspliće u jednoj drugoj priči.

Naročito zanimljiv je lik Matka, partnera glavne junakinje, kojega bi se moglo opisati kao 'dobrog muškarca'. Kako ste njega oblikovali i zašto ste mu dali toliku ulogu u priči, pa na trenutke figurira i kao savjest uznemirene osvetnice?

Matko je u toj priči takav zato što se ta priča cijela događa u njezinoj glavi. Mislim, događa se i u vanjskom svijetu, ali čitatelj sve događaje u vanjskome svijetu prati iz njezine glave, njezinih misli, dojmova, osjećaja i razmišljanja, a ona doživljava Matka tako kako ste opisali. On zbilja i jest njezina savjest, zadnja veza s 'normalnim'. Ona tu vezu na kraju mora i prekinuti da bi mogla učiniti ono što je naumila, zato se u zadnjim trenucima toliko i bori s njime u vlastitim mislima. No mislim da je važno napomenuti da se Matko pojavljuje u još jednoj priči i da ondje nije takav svetac, dakle sve je stvar perspektive.

Vaša junakinja djeluje kao ženski lik kakav dosad niste opisivali u svojim pričama. Kako je ona nastala, je li bila određena pričom koju želite ispričati ili ste prvo stvorili nju, pa je poslali na put osvete?

Prije pet-šest godina čitala sam članak novinarke koja se u odrasloj dobi odlučila suočiti s čovjekom koji ju je silovao kada su i ona i on bili tinejdžeri. Članak me se jako dojmio, isto je bio strašno direktan i brutalan, iako je ta žena svoj susret sa zlostavljačem riješila na mnogo zdraviji i konstruktivniji način, našavši u tom epilogu kakav-takav mir. No dugo me progonio taj članak i puno sam razmišljala o nečemu što je ondje napisala – da nisu svi ljudi koji su doživjeli ono što je doživjela ona imali takvu sreću da uopće imaju ikakav closure, a da su ga neki pokušali postići na mnogo destruktivnije i autodestruktivnije načine.

Moram ovdje reći da sam tu priču, 'Škorpion u mozgu', pisala skoro tri godine. Mislim, naravno da je nisam cijelo vrijeme pisala – to bi onda značilo da sam valjda pisala jednu riječ dnevno ili nešto slično apsurdno – ali trebalo mi je tri godine da je uspijem iscijediti, potpuno oblikovati, shvatiti što točno želim reći, a usput sam je često napuštala jer me emotivno iscrpljivala. Pročitala sam stotine članaka i svjedočenja osoba koje su u djetinjstvu bile silovane, čak sam i bila preko interneta kupila neke psihološke studije slučaja o tome. Kopanje po takvim pričama nije nimalo ugodno, dapače zna biti užasno, a pritom me često mučio i osjećaj krivnje zbog toga što sve to čitam i o tome razmišljam kao voajer, kao osoba kojoj se ništa slično nije dogodilo, a još se k tome spremam pisati o tome, iako zapravo ne mogu točno znati kako se ti ljudi osjećaju i što proživljavaju. Glavna junakinja na kraju je nastala iz svih tih priča, svih tih sudbina o kojima sam čitala, ali i iz mojeg osjećaja užasa i krivnje. Imala sam se potrebu kroz nju odužiti svim tim ljudima čiju sam patnju na neki način 'iskoristila'.

S druge strane, čitajući 'Imaš vatre?' nude se i reference na neke poznate filmove, poput 'Thelme i Louise' kao ženskog filma ceste ili Tarantinova 'Kill Billa' kao filma ženske osvete, a i neki momenti u priči su opisani kao filmske scene. Jesu li to bile i neke vaše asocijacije dok ste pisali, ako uopće?

Apsolutno da. Rekoh već da sam junakinju priče 'Škorpion u mozgu' – iako ona nije samo to – htjela djelomično pretvoriti u osvetnicu svih onih o čijim sam strašnim i tužnim životima čitala u člancima o silovanju. Nitko iz tih priča nije učinio ono što je učinila ona – i dobro je što nije – ali je ona istodobno junakinja koja ih sve osvećuje i antijunakinja koja pokazuje da je dobro što nitko drugi (ili rijetko tko) nije slijedio njezin primjer. Odatle i te ikonske filmske scene, osobine i reference: ona je na kraju ipak fikcijski, filmski, možda čak i stripovski lik.

Priča 'Sto dvadeset i jedan dan' započinje također uznemirujućom rečenicom: 'Na povratku s posla skoro sam bacila bebu kroz prozor tramvaja.' Je li ova knjiga i oslobađanje od vašeg prijašnjeg autorskog imidža duhovite i pronicljive, ali nikako mračne, pa i šokantne autorice? Tu je i priča koja tematizira AIDS, pa ratnu prošlost itd…

Pa, ne bih to nazvala oslobađanjem jer taj autorski imidž duhovite autorice ne doživljavam kao teret. Volim pisati duhovite i vrckave stvari i nadam se da ću ih opet pisati, no nadam se da ću pisati i ovakve stvari. Osim toga, ima još jedna stvar. Kažu da je Jim Carrey, jedan od najpoznatijih suvremenih komičarskih glumaca i komičara, pravi klaun koji se sumanuto glupira u svojim filmovima i skečevima – teški depresivac. Baš ono, klinički depresivan, cijeli se život bori s time. Nisam psihijatar ni psiholog i neću to postavljati kao znanstvenu teoriju, ali čini mi se da je to često tako. Duhovitost, vrckavost i humor vrlo su često mehanizmi pomoću kojih se ljudi skloni depresiji ili melankoliji brane od toga da potpuno ne potonu u mrak ili način na koji se lakše uklapaju u svijet oko sebe. Ja sam definitivno takva osoba, pa sam valjda jedanput imala potrebu napisati nešto u čemu sam izbacila taj filtar.

Ostavljanje pušenja nešto je s čime ste se i sami nosili. Kako je došlo do toga da opisujete tu psihofizičku muku kroz koju su prošli mnogi ovisnici o nikotinu?

Neki ljudi prestanu pušiti kao od šale, neki nešto teže, neki jako teško. Ne pripadam prvoj skupini i moj dugoročno uspješan pokušaj prestanka pušenja još se nije dogodio, iako to silno želim. Kada sam prvi put prestala pušiti na neko dulje vrijeme (gotovo godinu dana), osim obične apstinentske krize silno me iznenadilo to što sam upala u psihičko stanje kakvo se obično opisuje kod liječenih alkoholičara ili narkomana, a nikada samu sebe nisam doživljavala tako, full blown ovisnički. Htjela sam zbog toga napisati nešto o tome, ali se onda ta ideja stopila s drugim idejama za ovu zbirku priča i eto – tako je nastala zbirka 'Imaš vatre?' ili barem njezin naslov. Priče u njoj nisu striktno o prestanku pušenja ni o pušenju – premda u nekima to igra nešto istaknutiju ulogu - ali se to kao sporedna tema provlači kroz sve priče.