Mnogi će se složiti da jahanje nije sport nego vještina, umjetnost koordinacije pokreta, balansa, savršenstvo kretanja, pri čemu se treba sjediniti sa životinjom koju treba usmjeravati. Ljubav prema tim životinjama utkana je u Josipi Koletić još od ranog djetinjstva. No nisu je na nju prenijeli roditelji ili netko blizak, kako to često biva. Prvi put počela je jahati na hipodromu sa šest godina, a danas se ponosi svojim iskustvom i privrženosti prema svojim plemenitim ljubimcima.

Iako postoji više stilova jahanja, a unutar stilova i brojne discipline, kći Franje Koletića, poduzetnika i vlasnika Konjičkog kluba i Etno farme Mirnovec, izabrala je preponsko jahanje i u tom sportu postiže zavidne rezultate na jakim međunarodnim turnirima u Europi. Prije godinu dana preselila se u Njemačku jer je obitelj procijenila da je za nju najbolje da ondje nastavi karijeru. Školovanje je nastavila u redovnoj školi, a profesori su joj izašli u susret pa polaže ispite u Hrvatskoj.

'Otkad znam za sebe, volim konje, što je neuobičajeno jer se nitko iz moje okoline nije bavio jahanjem niti posjedovao konja. Kao mala uvijek sam crtala konje i obožavala gledati filmove u kojima su se pojavljivali. Prije nego što sam krenula u školu jahanja, najviše sam se veselila organiziranim šetnjama, a koje su ujedno moje prvo sjećanje na konje i jahanje', uvodi nas u svoju priču Josipa.

Prije nego što je krenula u profesionalni sport i opredijelila se samo za jahanje, trenirala je mnoge druge sportove, poput plivanja, rukometa, plesa, gimnastike. 'Moji su mi roditelji htjeli dati priliku da probam sve za što sam pokazala imalo interesa kako bih mogla odabrati ono što me najviše zanima i ono što volim', naglasila je. Pitamo je kakav je osjećaj biti najmlađa seniorska pobjednica i prvakinja države u povijesti hrvatskog preponskog jahanja.

'Osjećaj je odličan! Pobjede na državnim natjecanjima pred domaćom publikom uvijek su značajnije od plasmana na ostalim turnirima. Preda mnom je još puno truda, ali mi je drago vidjeti rezultate rada koji sam uložila proteklih godina', zadovoljna je. Svaki dan jaše između tri i šest konja. Kao i u svakom drugom sportu, treninzi su ti koji, objašnjava nam, određuju koliko se brzo napreduje.

'U Njemačkoj treniram sa svoja tri konja i s još nekolicinom konja mog trenera. Iskusne (odrasle) konje jašem šest puta tjedno; uz jahanje, njima je potrebna dodatna njega, što obuhvaća četkanje, šetnju i puštanje na ispašu', govori nam Josipa. Za svakog konja potrebno je izdvojiti dva sata svaki dan. 'U ta dva sata sat vremena odlazi na sedlanje konja i jahanje, a nakon jahanja potrebno ga je opet očistiti i istuširati. Osim jahanja, konje je potrebno tri puta dnevno nahraniti i jednom do dva puta očistiti staju', govori nam i pojašnjava koliko je u tom sportu zahtjevna fizička aktivnost.

'Možda ne izgleda fizički zahtjevno za jahače, ali jest. Jahač je, kao i konj, sportaš i mora biti u dobroj fizičkoj kondiciji kako bi mogao kvalitetno odrađivati sate svakodnevnog jahanja i kako bi na natjecanjima mogao dati svoj maksimum. Ako nisi u formi i natjecanja ti predstavljaju velik fizički napor, nemoguće je ostati potpuno smiren i koncentriran na prepone i konja', tumači nam. Inače, odgajanje konja, rekla nam je, počinje s tri i pol godine, kad se kreće u najahivanje, s četiri godine počinje se aktivno natjecati, a na internacionalno natjecanje konj može tek nakon pete godine te svoj napon snage dosegne s 10 godina. Dotakli smo se i pozitivnih i negativnih strana jahanja.

'Jahanje je moja strast, i za mene osobno ima puno više pozitivnih strana. Mislim da se svaki jahač može složiti da nema većeg zadovoljstva od trenutka u kojem ostvariš rezultat za koji si mjesecima ili čak godinama ustrajno trenirao. Dodate li tome činjenicu da niste dovoljni samo vi, već vam treba i životinja od 700 kila, s kojom se morate 'dogovoriti' i ostvariti određenu suradnju i kontakt, mislim da nije teško prepoznati dobre strane jahanja. Loša strana, ne samo jahanja, nego i svakog drugog profesionalnog sporta, ta je da sve vrijeme i energiju usmjeravaš na trening i da ti za sve ostale aktivnosti ostane ništa ili minimalno vremena', rekla je mlada jahačica.

Na pitanje koliko je taj sport djelovao na njezinu osobnost kaže da ju je jahanje naučilo da ništa neće doći samo od sebe i da se za sve u životu treba potruditi. 'Također sam naučila da iako stvari nekad ne idu onako kako sam planirala, moram nastaviti truditi se i sve će na kraju doći na naplatu. Tko god se odluči za jahanje, konji će ga naučiti strpljenju, upornosti i poniznosti', uvjerava nas. Razgovarali smo i o tome ima li ljubomore i zavisti među natjecateljicama i u tom sportu općenito.

'Među sportašima uvijek ima ljubomore, ona nas tjera da uvijek budemo bolji. U jahanju imam puno prijatelja, ali kad smo na natjecanju, želim biti bolja od njih. Mislim da je ljubomora pozitivan osjećaj sve dok je u zdravim granicama, dok je prisutan sportski duh i dok su svi korektni jedni prema drugima', tvrdi skromna i požrtvovna djevojka.

Puno puta je pala s konja, no nikad se nije ozbiljnije ozlijedila. 'Bilo je padova i na treninzima i natjecanjima. Uvijek pokušavamo minimalizirati rizik od mojih ozljeda i ozljeda konja, ali bilo bi nerealno očekivati da se uz toliki broj sati provedenih u sedlu nikad ne dogodi nezgoda', ističe Josipa.

Mnogi za jahanje kažu da pruža moć i snagu, a slobodan galop opisuju kao nešto što se možda može usporediti jedino s vožnjom motora u punoj brzini. Jahanje, a pogotovo preskakanje prepona, za našu mladu sugovornicu predstavlja poseban osjećaj. 'Teško ga je dočarati ljudima koji to nikad nisu iskusili. Na samom početku imate osjećaj da biste svake sekunde mogli skliznuti iz sedla jer se sve pod vama miče i imate osjećaj nesigurnosti, ali kad naučite i steknete samopouzdanje, osjećaj je odličan', opisuje.

Trema je u njezinu slučaju uvijek prisutna, ali samo ona pozitivna. 'Naučila sam se nositi s pritiskom i stresom što ih donosi natjecanje. Turniri su najzahtjevniji, ali i najzabavniji dio jahanja. Turnir je mjesto puno jahača, konja, prikolica i kamiona za konje. Svi jahači dolaze u nadi da će biti najbolji i baš taj natjecateljski duh i nadmetanje su ono što čini turnire zanimljivima', napominje.

Budući da kad dođe u Hrvatsku trenira u Konjičkom klubu Mirnovec u Samoboru, nije bila previše upućena u priču oko zatvaranja zagrebačkog hipodroma. 'Ne znam je li bila riječ o preseljenju ili ukidanju hipodroma i za što bi se namijenila zemlja pa mislim da nisam u poziciji komentirati to. Jedno je sigurno: na bilo kojoj poziciji, Zagreb je grad koji zaslužuje hipodrom', izjavila je.

Većina jahača ne voli činjenicu da se jahanje percipira kao elitna ili snobovska aktivnost jer, smatraju, to narušava sportski aspekt natjecanja, u konačnici najvažniji. Josipa nam je rekla svoje mišljenje o tome. 'Kada je riječ o profesionalnom sportu, istina je da je za jahanje, kao i za mnoge sportove, potrebno ulaganje, ali novac ne može dugoročno nadomjestiti neznanje ili nerad. Žao mi je što je naš sport na glasu ako snobovski hobi jer da biste postigli uspjeh u jahanju, treba mnogo truda, ljubavi i sati provedenih u štali, nimalo glamuroznom mjestu', smatra. Jahačima koji su tek na početku savjetovala bi da se pripreme na puno truda i strpljenja i da svog konja tretiraju kao prijatelja, a ne kao opremu.

Josipa nema puno slobodnog vremena jer ostatak troši na školu i svoju fizičku pripremu. 'Ne mogu reći da su izlasci za mene bili odricanje jer i bez jahanja nikad nisam bila taj tip', iskrena je. Ima mali krug prijatelja i ljudi od povjerenja, ali za one koje ima zna da su pravi, da je podržavaju i žele joj sve najbolje. U svemu što radi najveća podrška su joj njezini najmiliji. 'Znam da na njih uvijek mogu računati i da stoje uz mene bez obzira na sve. Mislim da nema dobrog sportaša bez kvalitetnog okruženja i ljudi koji mu služe kao pozitivni uzori', poručila je.