Ivana Hađina odrasla je okružena tradicijskim tkaninama jer je njezin otac Josip Hađina godinama bio profesor tkanja na zagrebačkom Tekstilno-tehnološkom fakultetu, prenoseći znanje o tkanju, mustrama, narodnoj nošnji i narodnim motivima. Odlaskom u mirovinu ugasio je proizvodnju, a ona za to isprva nije pokazivala interes. Krenula je drugim putem: završila je ekonomiju i dugo radila kao voditeljica marketinga i nabave u jednoj tvrtki, no onda je prije šest godina 'proradila' njezina kreativna i emotivna strana te je oživjela tatinu ljubav. Nabavila je stroj i počela učiti o tkanju. Pitamo je kako je reagirao njezin tata kad mu je rekla da će nastaviti tradiciju.

'Prvo se nije dao nagovoriti (smijeh), a onda se skroz zagrijao za ideju i realizaciju. Kad sam odlučivala hoću li tražiti nešto drugo ili pokušati pretvoriti ovo u posao, bio je najveći navijač', kaže nam Ivana. Kao netko tko nema poduzetničkog duha i uvijek je radio za drugog, bilo joj je teško donijeti tu odluku.

'Najgore je to što su troškovi poslovanja visoki, a ne znaš hoćeš li ih moći podmiriti svaki mjesec. Ta neizvjesnost na ionako nestabilnom tržištu nije za ljude sa slabim živcima. (smijeh) U ono vrijeme živjela sam sama pa je s tog aspekta ipak bilo lakše nego kad imate obitelj, ali svejedno mi je to još i danas najstresniji dio poduzetništva', iskrena je. Otkrila nam je koliko dugo joj je trebalo da joj tata prenese znanje, da savlada sve potrebno o tkanju i proizvodnji tkanina.

'Ma ne mogu naučiti sve do kraja života, jer to je vrlo kompleksna materija koju je moj tata učio cijeli život. No naučila sam dovoljno da mogu samostalno tkati, sve dok me sluša stroj. Tako da i dalje učim svaki dan, jer nije u pitanju samo tkanje, već i npr. izrada novih uzoraka. Pritom sve radimo ručno, nema računala za dizajn i program', kaže nam.

Svaki rad ima neku svoju posebnost, a evo čime se ona vodi pri izradi.

'Osim toga što jedina proizvodim takve tkanine u Hrvatskoj i šire, veliku pažnju posvećujem kvaliteti i to je nešto što ne želim mijenjati. Moja tkanina je izrazito dugovječna i izdržljiva, čak previše, jer ju ne možete poderati ni potrošiti normalnom upotrebom, a trendovi su takvi da živimo u svijetu brze mode, brze potrošnje i s tog aspekta više bih profitirala kad bih je 'oslabila', ali jednostavno ne želim proizvod koji će doprinositi tom trendu. Za svu proizvodnju potrebni su veliki resursi, da ne spominjemo gomile otpada koje nastaju, a kad već proizvodim, želim da to bude nešto trajno. Osim toga, stolnjaci i slične stvari kod nas su se oduvijek prenosile s koljena na koljeno i spremale za miraz pa se jako veselim kad mi klijenti kažu da isto to rade s mojim stolnjacima. Na taj način čuva se dio naše baštine, što je svakako dio moje motivacije', ističe Ivana.

Teško joj je dati odgovor na pitanje koliko traje izrada jednog proizvoda jer tkanina i finalni proizvod prolaze, kaže, kroz različite faze.

'Tkanje, prematanje i priprema tkanine, krojenje i izrada resica, koje su im zaštitni znak, pa šivanje, slaganje, pakiranje… Morala bih mjeriti svaku fazu, ali svakako ima dosta posla', naglašava. Tata joj pomaže s tkanjem, on je najaktivniji u toj fazi rada, a ona radi sve ostalo.

Jedinstvena je i po tome što može napraviti bezbroj kombinacija boja i uzoraka za male količine i njezina ponuda jako je široka. Svi uzorci su tradicijski, inspirirani hrvatskom narodnom baštinom, te idealni za restorane, hotele i seoska domaćinstva. Proizvodnja obuhvaća tkaninu u metraži za razne namjene, od dekorativnih predmeta do odjeće.

'Ponuda je preširoka i morat ću to malo suziti iako bi se dalo još toliko toga napraviti, ali kad je ima previše, onda ljudi ne znaju što izabrati. Imam novitete za Božić i Uskrs kao cjelovite kolekcije, ali ubacim neku novu boju kad ju uspijem nabaviti i to su često ograničene količine po principu "tko prvi, njegova djevojka". Nabavka sirovine dosta je komplicirana jer se sve nabavlja izvana, direktno iz tvornica, i u pitanju su veće količine, a potražnja nije tolika da bih mogla imati baš sve boje na zalihi', priznaje.

Kupci najčešće traže tkanine s uzorkom srca.

'To je prvi uzorak koji je kreirao moj otac, star je sigurno 25 godina i već je prepoznatljiv. Prvotno je bio u crvenoj boji, ali sam ga modernizirala sivim, bijelim i sličnim neutralnim tonovima kako bi se uklopio u baš svaki interijer', pojasnila je.

Nalazimo se u teškim vremenima, usred smo pandemije. Zanimalo nas je što je ona kao poduzetnica naučila u ovoj situaciji.

'Moram priznati da se ono najteže u ovom poslu, a to je neizvjesnost, nije promijenilo. S time živim od prvog dana poduzetništva, svaki mjesec, a samo je naglašeno uslijed pandemije. Prvih mjeseci koronakrize gotovo sam odustala jer mi je poslovanje do tada bilo jako vezano za turizam i ugostiteljstvo, no onda sam se okrenula onome što mi je bila velika želja, a to je krajnji kupac koji želi ukrasiti svoj dom nečim unikatnim. Imala sam web shop u pripremi i zaživio je samo nekoliko tjedana prije lockdowna, tako da se pokazala ispravna odluka krenuti u tom smjeru. Sad bih svakom savjetovala da se ne stavlja sva jaja u istu košaru. Mislim da je većina nas malih poduzetnika i obrtnika svjesna toga, ali kad sve radiš sam, pogotovo kad je u to uključena i proizvodnja, jednostavno nema dovoljno vremena ni resursa za jednak razvoj svih aspekta poslovanja', smatra.

Pronašla se u ovome i veseli je što svojim radom može pridonijeti tome da se održi baština. U današnjem vremenu važno je da sačuvamo svoj jezik, pismo, tradiciju i običaje jer je to, tvrdi Ivana, ono po čemu smo jedinstveni.

'Isto kao što je svaka osoba po nečemu jedinstvena, tako se i narodi razlikuju i potrebno je sačuvati taj identitet. Pogotovo ako gledamo u smjeru turizma, koji nam je, htjeli ili ne htjeli, primarna grana i smatram da trebamo graditi svoju priču dijelom na baštini. Prošle godine bila sam gošća u jednom vrtiću, u grupi koja tka, veze, pleše tradicionalne plesove, a imaju i drvenu kućicu uređenu u starinskom stilu, uz nekoliko domaćih životinja - to me potpuno oduševilo. Odmalena trebamo učiti o svojoj tradiciji i baštini', promišlja. Po njezinoj procjeni, Hrvati ne podržavaju dovoljno ni lokalnu proizvodnju.

'No tome je uvelike kriva gospodarska politika ili, kako da to nazovem, to što se uvozni proizvodi izjednačavaju s domaćim, pa onda više ne znate što je stvarno domaće. Primjerice meso uzgojeno i uvezeno iz Mađarske, od kojeg su napravljene kobasice, na kojem piše proizvedeno u Hrvatskoj. To nije proizvedeno u Hrvatskoj, to je dorađeno u Hrvatskoj. Naravno, poštujem svaki rad, netko je i to trebao napraviti, no to bi trebalo biti jasno naznačeno. S takvim problemima suočava se većina malih proizvođača i obrtnika i zbog toga potrošači ne vjeruju u cijeli taj sustav - kupujmo domaće. Djelomično se to promijenilo uslijed pandemije jer smo shvatili da nemamo gotovo ničega i da sve uvozimo, pa su se ljudi okrenuli domaćim proizvodima, ali ne vidim da su dugoročno napravljeni pomaci u tome', istaknula je.

Također, rekla je, često vidi da potrošači komentiraju da su hrvatski proizvodi skupi u odnosu na uvozne.

'Vrlo često su to jako negativni komentari u smislu da se proizvođači bogate i zarađuju ne znam koliki novac, a stvarnost je takva da je kod nas skupo proizvoditi. Teško je nabaviti sirovinu bilo koje vrste, nameti države su ogromni, uz stotine propisa itd. Tako da je to također jedan od nepovoljnih dojmova zbog kojih se potrošači odlučuju za uvozne proizvode', objasnila je.

Premda je teško govoriti o planovima u ovoj situaciji, ipak smo je pitali gdje vidi svoj brend u budućnosti.

'Svakako mi je želja razvijati ovaj smjer u kojem sam krenula u pandemiji, a to je da što više domova uljepšam svojim stolnjacima. Imam neke planove i za širenje izvan Hrvatske, ali to ide jako, jako sporo jer nemam vremena ni sredstava. Ali svakako imam plan, a to je početak', otkrila je.

Nekada je sama putovala svijetom, popela se tako i na vrh 4000 metara visokog vulkana, a danas, kad ne radi, provodi vrijeme s obitelji.

'Nekada sam svaki trenutak provodila na putovanjima, počela sam putovati prije Instagrama i Wi-Fi-ja, kad to još nije bilo popularno, i ta daleka putovanja baš su me punila energijom i prisjećam ih se s nostalgijom. Na jednom od tih putovanja upoznala sam partnera, točnije upoznali smo se u Južnoj Americi - on je Slovenac, a danas živimo u Zagrebu. Do pandemije smo također svaki slobodan trenutak provodili na putovanjima, doduše u malo drugačijem tempu jer nam se priključio novi član obitelji. Ali putovanja za mene imaju veliko značenje i smatram da su od neprocjenjive važnosti jer nam se tako šire vidici, nestaju predrasude, vježba se snalažljivost u nepredvidivim situacijama, a sve su to stvari koje trebaju poduzetniku u ovakvoj situaciji', zaključuje Ivana.