Stvarati nešto vlastitim rukama, ostvariti ono što sanjaš, raditi ono što voliš – i uspjeti, najveći je životni užitak. Čini se kako je danas sve više onih koji se okreću sebi, svojim talentima i ljubavima. Zagrebačka akademska kiparica i voditeljica radionica keramike u Ateljeu na br. 1 zaljubljena je u keramiku. No ona ne izrađuje samo tanjure i šalice, poput mnogih kakve viđamo posvuda, ona je otišla dalje - stvara u različitim oblicima, od ženskih tijela do životinjskih motiva
Iz radionice Helene Ohnjec dolaze neodoljivi komadi posuđa, ali i šarmantnih dekorativnih predmeta za kojima uzdišu brojni ljubitelji keramike. Ljubav prema glini kod nje je prisutna još od djetinjstva. Odrasla je u Zagorju, u kojem se još do ne tako davno njegovao lončarski zanat.
'Zidovi obiteljske kuće, koju je gradio moj djed, građeni su od lokalne opeke koja se pekla u selu. U djetinjstvu bismo braća i ja od gruda ilovače oblikovali figurice ili se igrali u pješčaniku u kojem bismo gradili razna čudesa. Tada je to bila igra, ali sigurna sam da me to definiralo. Nakon osnovne škole u Kumrovcu upisala sam Školu primijenjene umjetnosti te završila kiparski dizajn i normalnim slijedom obrazovanja upisala sam Akademiju likovnih umjetnosti, na kojoj sam završila kiparstvo u klasi profesora Slavomira Drinkovića', kaže nam.
Keramikom se počela kasnije baviti, nakon završenog fakulteta, jer glina kiparima služi kao materijal za vježbu i izradu skulptura koje se kasnije odlijevaju u nekom drugom materijalu.
'Prijateljica Irena nabavila je peć za keramiku, pa sam često nosila radove na paljenje kod nje. Tu se stvorila ljubav, glina više nije bila materijal za skice, dobila je mogućnost paljenja, postala je čvrsta i oslikana bojama, dobila je novu trajnu dimenziju. Aktivniji rad s keramikom počeo je prije nekih šest godina, kada sam nabavila vlastitu peć za keramiku. Sjećam se prvog paljenja u peći, radovi su eksplodirali jer nisu bili dovoljno suhi, ali tako je s keramikom, sve ima svoje zakone i treba ih poštovati. I tako su se radovi množili, isprobavala sam mogućnosti i učila te usput ostvarila suradnju s galerijama na obali. Zašto baš keramika? Zbog lakoće oblikovanja gline. Ograničenja skoro da i nema, to je vječna igra koja nikad ne može dosaditi', tvrdi Helena i otkriva pruža li joj keramika dovoljno mogućnosti za eksperimentiranje i dovoljno mogućnosti da se kreativno izrazi.
'Keramika pruža nevjerojatnu mogućnost eksperimentiranja i idealna je za ljude koji vole istraživati. Mogućnosti su neograničene. Postoje bezbrojne tehnike izrade keramike, od klasičnog zanatskog pristupa na lončarskom kolu do ručne slobodne gradnje uporabnih i dekorativnih predmeta. Glazura, pigmenta i boja za keramiku ima cijela paleta i više od toga jer glazure mogu imati i posebne efekte. Isto tako, mogu se napraviti. Tehnike paljenja se isto tako mogu razlikovati, ali najčešće se pali u industrijskoj peći. Da bi se isprobale sve mogućnosti, potreban je dug niz godina, desetljeća. Budući da se bavim keramikom skromnih pet-šest godina, volim reći da sam napredni amater', skromna je.
Keramika joj pruža puno prostora za kreativno izražavanje, a ako želi promjenu ili odmak, što se, kaže, rijetko dogodi, onda slika ili crta. Njezin stil varira ovisno o motivima, ali opisuje ga kao spoj duhovitog, simpatičnog, luckastog i dječjeg, s druge strane to je topla ženska priča prožeta ljubavi prema sebi i drugima, prirodi i uživanju u malim stvarima.
'Radim iz mašte, neopterećena. Nemam model, nego skupljam slike i ideje u glavi te inspiraciju direktno prenosim na glinu. Boje koje najčešće koristim su engobe, podglazurne boje. One su jako zahvalne za izvedbu šarenih ilustracija koje jako volim primjenjivati na površinama. Teško mi je izdvojiti najdraže predmete. Dijelim ih na keramičke skulpture: svinjice u raznim ulogama i ženske aktove te uporabne predmete, šalice, tanjure i zdjelice. Ženski aktovi su mi dragi, ali isto tako i zahtjevniji za izvedbu, tu sam uvijek više samokritična, ali i zadovoljnija rezultatom, a uporabna keramika sa simpatičnim ilustracijama je melem za dušu, jer kad oslikavam slatke životinje, ne skidam osmijeh sa lica', priznaje.
Pitamo je odakle joj inspiracija za životinje, a odakle za gole i žene u badićima.
'Velik sam ljubitelj životinja. I tako da sam se odlučila za svinje, mačke i pse, što ne znači da ću stati samo na tim motivima životinja. Svinje se poklanjaju za sreću jer svojom njuškicom hrabro guraju u budućnost! Smatram ih nevjerojatno smiješnim i simpatičnim stvorenjima, a zbog njihovih karakteristika često ih uspoređujmo s ljudima. Mačke su prepredene zvjerke, samovoljni predatori koji znaju da im sve opraštamo zbog ljepote njihove pojavnosti. A psi! Njihova odanost, privrženost i neizmjerna ljubav tope mnoga srca, oni su pravi prijatelji. Njihove slatke njuškice oslikavam na uporabnu keramiku i isto tako modeliram ih u skulpturice', objašnjava.
'Gole tete' ili 'cure s nudističke plaže' keramičke su skulpture ženskih aktova. 'Izvedbu prve gole tete shvatila sam kao vježbu, zanimalo me jesam li još uvijek vješta u modeliranju ženskog akta. Sviđao mi se rezultat i tako su nastale. Zamišljene su kao cure s nudističke plaže, koje bezbrižno uživaju u godišnjem odmoru negdje na obali. Izrađujem ih u različitim pozama pa zajedno imaju neku svoju tihu komunikaciju', otkrila je Helena, dodajući da je susretljiva prema narudžbama ako su vezane uz keramiku.
'Primjerice, ako imate mačku, rado ću je naslikati na šalicu u svom stilu, a napisat ću i posvetu na dno po potrebi. Obično nemam puno radova u zalihi jer velik dio kolekcije - skulpture žena, morske praščiće i tanjure s morskim motivima - šaljem u galerije na obali. Posljednjih nekoliko mjeseci provodim na lončarskom kolu i oblikujem šalice i zdjelice koje oslikavam motivima životinja. Za njih vlada velik interes, ali konstantno radim nove, isto tako je s figuricama životinja. Kupci trenutno mogu birati između šalica i figurica mačaka, pasa i praščića. Trenutno (od 29. siječnja) izlažem instalaciju sa ženskim aktovima u Galeriji Forum, skulpture su isto tako prodajne', najavila je.
Dotakli smo se i teme keramike kao hita, jer sve veći broj ljudi upisuje radionice i tečajeve. I sama je voditeljica radionica keramike u Ateljeu na br. 1, tako da može svjedočiti tome iz prve ruke.
'Premda se nažalost trenutno ne održavaju zbog pandemijskih mjera, velik je interes za radionice, a mislim da je razlog to što većina ljudi radi neki uredski posao. Ljudi sjede uz računala i svaki dan im je sličan. Mislim da se zbog toga stvara potreba za nečim opipljivim, a glina je savršen materijal za to. Pojedinci skupe hrabrost, volju i želju da se okušaju kreativno izraziti. Sadašnjica je pretrpana tjeskobom zbog pandemije i potresa, a odlazak na radionicu svojevrstan je izlazak iz monotonije svakodnevice. Isto tako, dućani su pretrpani industrijskom keramikom, stvara se odbojnost prema strojnoj proizvodnji. Zbog toga se sve više vole stvari koje su proizvele ljudske ruke. Radionice i tečajevi pružaju upravo to, još i više, jer možeš izraditi unikatan predmet s vlastitim potpisom, svoju rukotvorinu koju ćeš cijeniti i na koju ćeš biti ponosan jer je takva kakva je jedina na svijetu', smatra.
Pitamo je može li se keramikom baviti bilo tko i koji bi savjet dala nekome tko bi to isprobao iz hobija.
'Keramikom se iz hobija može baviti bilo tko. Treba biti znatiželjan, zaigran i strpljiv. Preporučila bih da se prvo upiše na početni tečaj ili radionicu keramike te će naučiti osnove izrade keramičkog predmeta. Glina ima svoje zakone. Lako se oblikuje, ali ostatak procesa, kao što su dorada i sušenje, treba biti pažljivo odrađen. Isto tako, keramika je nepredvidljiva, puna je iznenađenja, uglavnom dobrih, ali povremeno i loših. Nekad nešto pukne, ne ispadnu boje onako kako su bile planirane itd. Sve to treba prihvatiti i učiti na greškama', ističe.
Od toga se, kaže, može živjeti ako se 'pogode' proizvodi koji će imati uspjeh u prodaji.
'Netko postigne uspjeh od početka jer ima dobru ideju, dobro je procijenio tržište, uložio u reklamu, prezentaciju i priču. Drugi su uporni, polako razvijaju ideju i dođu do kupaca, treći odustanu od keramike jer nisu ostvarili željeni rezultat. Iz svog iskustva mogla bih reći da beskrajno volim ono što radim, ali sam samozatajna i ne volim se eksponirati. Srećom, proširio se glas o mom radu, a mislim da se najviše radi o usmenoj predaji. Smatram da uporabne stvari imaju velik potencijal jer ih kupci mogu primijeniti u svakodnevnom životu. Sa skulpturama je drugačije, ali i one mogu naći put do kupaca', pojašnjava.
Misli da Hrvati ne cijene dovoljno ručni rad, ali polako, iz dana u dan, rade se pomaci i u tome. 'U urbanim sredinama ljudi su više educirani po tom pitanju. Posjećuju razne umjetničke sajmove, razne vrste kreativnih radionica itd. U današnje vrijeme lockdowna i izolacije zbog pandemije ljudi se okreću raznim hobijima zbog održavanja zdravog razuma ili možda zbog opstanka. Edukacijom se stvaraju novi ljubitelji ručnog rada. S vremenom će biti sve više Hrvata koji vole i cijene ručni rad', optimistična je Helena te nam je opisala postupak izrade jednog komada od keramike.
'Postoji više načina izrade keramičkog predmeta, ali u osnovi glina je zemlja koja se formira u oblik dok je meka i podatna. Nakon toga se postepeno suši, jer ako je izložena suhom i toplom zraku, može pucati i mijenjati oblik. U fazi sušenja može se dorađivati detaljima. Kad je potpuno sirova i suha, spremna je za prvo paljenje u peći - biskvitno paljenje. Peć je postepeno grije jer se događaju razni procesi u paljenju, fizički i kemijski. Nakon prvog paljenja glina postaje terakota ili pečena zemlja. Zatim se predmet oslikava poglazurnim bojama i glazurom ili samo glazurom i spreman je za još jedno paljenje, glazurno paljenje. Glazura stvara caklinu koja ne propušta vodu i predmet postaje zaštićen. Napomenula bih da su paljenja u peći postepena i na jako visokim temperaturama. Peći za keramiku posebne su industrijske peći, osigurane debelom izolacijom tako da zadržavaju temperaturu. Od početka modeliranja u glini do gotove keramike proces traje od sedam do 10 dana. Kako su peći veliki potrošači struje, treba razmišljati i o iskoristivosti, tako da peć u pečenju nikad ne sadržava samo jedan rad, osim ako nije velik i ako nije nešto jako hitno', naglašava.
Zbog novih mjera ne održava radionice keramike, a na neki način to joj je bila vrsta socijalizacije u vrijeme u kojem su svi otuđeni od drugih. 'S druge strane posao koji radim zahtjeva mir i koncentraciju, tako da sam sretna što mogu neprekidno biti u ateljeu i stvarati, tu se ništa nije promijenilo. Volim biti sama sa svojim mislima, ali isto tako volim popiti kavu s prijateljicama i otići povremeno u izlazak, to mi fali. Prostor u kojem radim nalazi se u centru Zagreba, u prvom potresu malo je stradao i pali su dimnjaci. Veći problem bio mi je dolazak u atelje jer nije bilo javnog prijevoza, a nemam auto. I tako sam prvi put u životu počela voziti bicikl po centru Zagreba, a koji je nakon potresa izgledao - strašno', iskrena je.
Razgovarale smo i o konkurenciji.
'Konkurencija je velika, ali ne brinem se jer mislim da imam svoj posebni izričaj. Spajam ilustraciju, slikarstvo i crtež na keramičkim površinama, a po tome moj stil nije klasičan za keramiku, jer većina kombinira formu u boji. Nekad se začudim tome kako se olako konzumiraju tuđe ideje, ali eto, danas je svijet globalno selo, protočnost informacija je brza i dostupna svima. Ne kradem tuđe ideje, nego stvaram svoje. Moja mašta je šarena i bogata te svaki novi dan inspirira', ponosna je.
Keramiku smatra meditativnom. 'Preporučuje se ljudima koji se bore s bolestima sadašnjice - depresijom i tjeskobom. Često se koristi u terapijske svrhe u ustanovama za psihičke bolesti. Jer glina pod rukom je kao antistres loptica. Rastresenost nestaje, usredotočen si i razmišljaš o obliku koji stvaraš. Ima neka meditativna čarolija i u radu na lončarskom kolu, što totalno opušta i čisti um od nepotrebnih stvari, a sva koncentracija je u kontroli pokreta dok mokra glina klizi i miluje dlanove', upućuje nas.
Od lokalnih ljudi koji se bave keramikom voli rad Irene Škrinjar, prijateljice koja izrađuje fantastične skulpture neobičnih humanoidnih bića od crne gline. Makoto Kagoshima po njoj izrađuje mala remek-djela uporabne keramike s prekrasnim dekoracijama, a Stephen Benwell keramiku velike umjetničke vrijednosti - kod njega joj je fascinantna sloboda forme i boja na keramici. Velik dio njezinih rukotvorina morske je tematike pa ih šalje u prodaju u galerije na moru. Tako se u galeriji Dalmacijaland u Jelsi nalazi najveći izbor njezinih djela.
Sudjeluje ponekad na umjetničkim sajmovima. Kupci kontaktiraju s njom i preko društvenih mreža, a radi preko autorskog ugovora. Uz bavljenje keramikom, u vrijeme pandemije ne preostaje joj puno slobodnog vremena za druge hobije. Uz to je ljubiteljica dobre glazbe, voli proučavati i istraživati na tom polju. Isto tako se voli nagraditi dobrim filmom ili serijom na kraju dana. U budućnosti želi biti zdrava i inspirirana za nove edicije umjetničkih djela, a planira, najavila je, imati i kvalitetnu web stanicu.