Malo je parova koji su unaprijed planirali jedno dijete kad su započinjali razgovore o zajedničkoj budućnosti, pa će većina onih koji su ostali na jednom djetetu reći – ispalo je tako stjecajem okolnosti. Uzroci su ponekad zdravstvene prirode, ponekad nedostatak novca, mali stan, želja roditelja da napreduju u poslu i istovremeno budu dobri roditelji. Nema o ovome nekih pouzdanih istraživanja, no tako se čini na osnovu malog novinarskog istraživanja koje je prethodilo ovom članku. Ako je suditi po urbanim obiteljima srednje ili više srednje klase, u kojima su roditelji zaposleni i solidno zarađuju, većina onih koji su ostali na jednom djetetu tu su odluku donijeli usput, s vremenom, ali sasvim svjesno. I gotovo da nema para koji se barem povremeno ne pita je li ta odluka dobra za njihovo dijete, posebno kad je u fazama koje se roditeljima ne sviđaju.

Nekad se mislilo da su jedinci samoživi, sebični, slabije socijalno prilagođeni. Većinom se o njima govorilo u negativnom kontekstu, a o djeci koja se nisu uklapala u stereotip govorilo se 'krasno dijete, kao da nije jedino u obitelji'.

Maknemo li se hladne glave od predrasuda, prihvatit ćemo da one samo u manjem dijelu mogu biti točne. Neki stručnjaci ističu da je teže odgajati jedno dijete te da se djeca s braćom i sestrama lakše snalaze u vanjskom svijetu. Objašnjenja su vrlo jednostavna - djeca s braćom i sestrama već se u obitelji sreću s različitim osobnostima, uče dijeliti, ali i rješavati probleme s drugima. Jedinci više vremena provode sami, no nekima društvo nedostaje, a neki uopće ne pate za braćom i sestrama. Također, roditelji s jednim djetetom ni u kom slučaju ne bi trebali osjećati grižnju savjesti jer uvijek valja znati da su predrasude tek manjim dijelom točne.

Pravila zapravo nema jer to kakvo će biti dijete puno više ovisi o načinu odgoja nego o tome je li obitelj brojna ili ne. Nema to, srećom, ni puno veze s novcem jer temelj koji djeci dajemo nije materijalne prirode. Ne zaboravite, zanemariti ili razmaziti moguće je i jedno i petero djece, i u podstanarskoj garsonijeri i u vili s bazenom.

Dom i obitelj prostor su gdje usvajamo temeljne vrijednosti, gdje bi nas trebala čekati podrška u važnim problemima, ali i sankcije kad učinimo nešto glupo i nepromišljeno. Obitelj nas treba usmjeriti prema radnim navikama i spoznaji da život, osim zabave, nosi i obaveze koje nam nisu uvijek najdraže. Vanjski svijet mjesto je gdje saznajemo da nisu sve zajednice iste, gdje učimo prihvaćati različitosti i rješavati situacije koje te različitosti donose. Obitelj nam daje podlogu za rješavanje svega ovoga, no samo praksa u vanjskom svijetu nas zaista čini socijalno prilagođenima. Nije to uvijek jednostavno provesti u realnosti, no ovih par rečenica sažetak su temeljnih situacija za koje roditelji trebaju osposobiti dijete.

Opasnosti koje vrebaju roditelje jedinaca su u pretjeranoj kontroli i zaštićivanju, a sami jedinci znaju biti skloni traženju pomoći od roditelja. Prirodno je linijom manjeg otpora zvati mamicu i taticu da riješe problem, no toj zamci valja se oduprijeti. Pripremimo li dijete dobro na vanjski svijet i dozvolimo li mu da u svoj svijet poziva društvo u mjeri u kojoj je to njemu potrebno, sva je prilika da će prijatelji nadomjestiti želju za braćom i sestrama.

Za utjehu onima koji i dalje žale što nemaju više djece, dodajmo da su jedinci često maštoviti i kreativni, što se pripisuje činjenici da dosta vremena provode sami. Unutarnji svjetovi i likovi mogu biti divna podloga za razvoj osobnosti. Kad maštovito dijete provodi dovoljno vremena u društvu vršnjaka i kad je dobro socijalno prilagođeno (tj. kad svijet mašte nije kompenzacija za usamljenost), lako može izrasti u samosvjesnu osobu koja nema potrebu raditi sve što i ostali u društvu. Priznat ćete, ovo može biti dobrodošla prednost u društvu povodljivih i pomodnih klonova. U konačnici, nije problem u tome imamo li jedno ili više djece, nego kako iskoristimo karte koje su nas miješanjem dopale.