Stara uzrečica kaže kako 'nije vijest ako pas ugrize čovjeka nego čovjek psa', no ona posljednjih godina kao da i ne vrijedi. Gotovo nekoliko puta godišnje do javnosti stignu vijesti o nasrtajima pasa na ljude, rijetko, srećom sa smrtnim ishodom po napadnute.

Prije svega, kad se razmišlja o pasjoj agresiji i napadima na ljude, treba uzeti u obzir činjenicu da psi s nama žive tisućljećima te da mnogi od njih stvaraju čvršće emotivne spone s ljudima no sa svojom vrstom. Istinski napadi pasa na ljude stoga su doista rijetkost, a ne nešto pred čime bi trebalo strepiti.

Strah je čest uzrok napadaja pasa na ljude

Psi su, ma što tko tvrdio ili mislio, emotivna misleća stvorenja koja, ako su zdrave pameti, znaju procijeniti situaciju te i iza tobože ničim izazvanih napadaja obično stoji, barem iz psećeg kuta gledanja, dobar razlog. Katkad se radi o nesporazumu, jurnjavi koja kreće iz zaigranosti ili lovačkog nagona, a zbog panične ljudske reakcije završava napadajem, katkad o stvarnom ili umišljenom osjećaju ugroze, često i prethodno traumatizirane životinje.

Strah je čest uzrok napadaja pasa na ljude, koji tada reagiraju vođeni željom da odagnaju umišljeni mogući napad čovjeka. Izuzeci su napadaji za to školovanih pasa ili onih koji čuvaju svoj teritorij ili brane vlasnika te napadaji koji su doista ničim izazvani, a događaju se kod pasa koji su rastrojeni ili bolesni. 

Postoji nekoliko temeljnih razloga za pseću agresiju, a o povodu katkad ovisi i žestina reakcije što je evolucijski i biološki utemeljeno. 

Živimo u vremenu u kojem se na agresiju gleda sa zazorom i osudom, no ona je svejedno sveprisutna. Agresija je, htjeli to priznati ili ne, jedan od mehanizama preživljavanja mnogih organizama i u tom je smislu sasvim normalna pa katkad i opravdana.

U društvu prožetom raznolikom ljudskom agresijom od naših pasa (možda upravo zato) katkad neopravdano očekujemo da budu u svim situacijama blagi i prilagodljivi. Zaboravljamo pritom kako je jedna od prvih pasjih namjena bila ona čuvarska. U suvremenom životu sve je manje potrebe za tim vidom pasjeg posla, no mnoge pasmine u sebi nose nasljeđe takvih zadataka.

Rotvajler robuje svojoj genetici

Rotvajler je jedan primjer psa koji robuje svojoj genetici. Radi se o velikoj, snažnoj životinji koja korijenje vuče od drevnih molosa, a služila je za tjeranje stoke na sajmove te obranu i zaštitu. Kasnije, a katkad i danas, rotvajleri su korišteni za policijsku službu i druge radne zadatke. Pa ipak, ne radi se ni o kakvim bezumnim beštijama već nerijetko, ako su dobro uzgojeni i odgojeni, dobroćudnim divovima s kojima ipak nema zafrkancije.

Pravi rotvajler snažan je ali agilan, čvrsta karaktera i druželjubiv, ali spreman se u trenutku prometnuti u žestokog zaštitnika vlasnika i imovine. Ti su psi tolerantni i dobrih živaca te nerijetko prijateljuju i s kućnom mačkom, no važno ih je dobro odgajati kako bi znali procijeniti stvarnu opasnost od umišljene ugroze.

Ljudi su inače skloni veće pasmine pasa smatrati možebitno agresivnijim, no to nije uvijek tako. Primjerice, maleni Jack Russell terijer nerijetko je podjednako žestok kao pit bull terijer ili pak rotvajler. Pa ipak Jack Russella se smatra šarmantnim vragolanom dok se pit bull terijere tretira s oprezom i zazorom.

Za manjak odgoja ili kontrole odgovoran je  - čovjek

Nemam uvid u statistike koje uspoređuju brojnost napada ovih dviju pasmina, no bez obzira na njih, teško se ipak ne složiti sa stavom da je pit bull potencijalno opasnija životinja. Razloga za to ima više, no njihov karakter nije u tome presudan već se, uz još neke, radi ponajprije o veličini životinje i snazi zagriza vilicom. Agresivni Jack Russell mogućoj žrtvi zbog svojih predispozicija ne može nanijeti toliko štete kao pit bull terijer.

U praksi se nerijetko događa da i sami vlasnici gotovo da strepe od reakcija svog psa. Dijelom je to, vjerujem, zbog prenaglašavanja teorija o dominaciji kod nekih trenera, a dijelom zbog predrasuda i neupućenosti koje dolaze iz kuloarskih priča, a i tendencioznih medijskih napisa. 

Za kraj valja naglasiti kako psi već tisućljećima nisu divlje životinje nepredvidivih reakcija već naši suputnici, pa i dijelom sukreatori ljudske civilizacije. Iza mnogih napadaja pasa na ljude stoji stoga često nesporazum, nerazumijevanje ili pak manjak odgoja i kontrole za koje je uvijek ponajprije odgovoran – čovjek.