Neno Kosmički je smiješan lik, ali takvih ozbiljnih likova u stvarnom životu sve je više. Usprkos čudesnom napretku medicine, znanstvenim otkrićima i dnevnom usavršavanju liječničke struke, glavni trend u američkom zdravstvu nije korištenje medicinskih usluga, nego sindrom SSL ili - sam svoj liječnik. Riječ je o ljudima koji sami istražuju svoje simptome, dijagnosticiraju bolesti i sami se liječe. Kada su im liječnici i potrebni, tretiraju ih kao bankomate za recepte ili u ordinaciju dolaze s gotovom dijagnozom postavljenom na temelju popabirčenih informacija iz leksikona, iskustva susjeda, specijaliziranih magazina i web stranica posvećenih zdravlju. U igranju liječnika naročito su revne žene, donoseći odluke o zdravlju u 70 posto američkih obitelji.

Hrvatsku već godinama muči manjak liječnika (sa 260 liječnika na 100.000 stanovnika na dnu smo europske ljestvice), te bi čovjek pomislio da je u nas jedan od razloga samoliječenja nedostatak stručne pomoći. No u SAD-u se u proteklih dvadeset godina broj liječnika gotovo udvostručio, ali svejedno sve veći broj Amerikanaca više vjeruje vlastitim nego stručnim dijagnozama. Tako barem tvrde autori i u nas izašle knjige 'Mikrotrendovi: Male sile koje stoje iza velikih promjena današnjice' Marka J. Penna i E. Kinneyia Zalesnea, u izdanju Algoritma. I dok se ranije u kućnoj radinosti liječila prehlada, danas pacijenti uzimaju život u vlastite ruke.

Jedan od razloga je sve veća ponuda lijekova bez recepata. U proteklih četrdeset godina, maloprodaja lijekova samo je u SAD-u narasla deset puta. Godišnje se u svijetu trži lijekova u vrijednosti od 150 milijardi funti, u SAD 15 milijardi dolara, u Velikoj Britaniji sedam milijardi funti, u Hrvatskoj (2009) 4,6 milijardi kuna, 15 posto više no godinu ranije (upola više od godišnjeg rasta u Europi), te će nova elektronska kontrola i elektronsko izdavanje recepata valjda smanjiti taj trend.

Pokazatelj SSL trenda je i sve popularnija alternativna i komplementarna medicina. Danas svaki treći Amerikanac izjavljuje da koristi alternativu, a i kod nas su kiropraktika, akupunktura, homeopatija ili bioenergija ušli na velika vrata. No, problem nije u korištenju alternative, nego slučajevi kada se kod ozbiljnih oboljenja na svoju ruku koristi samo alternativa.

Igranju samozvanog doktora doprinio je i internet. Iako je poznato da su informacije na njemu nepouzdane, uzimaju se zdravo za gotovo. Godine 2005. na njemu je 117 milijuna Amerikanaca tražilo informacije o zdravlju, a godinu kasnije 136 milijuna. Dovoljno je proguglati bilo što, od tahikardije do gljivične infekcije, i već za koju minutu osjećat ćete se kao da ste studirali medicinu. Tu pošast samoukih sveznalica koju je stvorila kultura novog medija sjajno je opisao američki autor Andrew Keen u svojoj knjizi 'Kult amatera', nedavno izišloj i u nas u izdanju Fakture. Na internetu svatko može biti novinar s neprovjerenim informacijama, kaže Andrew Keen, no može li svatko biti amaterski liječnik? I s kakvim posljedicama?

Liječnicima se taj trend vjerojatno ne sviđa, no ljudi se igraju doktora i zbog njih. Ako nemate vezu, na ultrazvuk srca u bolnici Rebro čekat ćete pola godine, a na fizikalnu terapiju s liječničkom uputnicom tri mjeseca. Čak tri od pet Amerikanaca boji se liječničkih grešaka. Prema podacima američkog Instituta za medicinu, bolničke greške godišnje ubiju više pacijenata no prometne nesreće i karcinom dojke, a bolničke infekcije pet puta više od side. Promijenio se i imidž liječnika u medijima. Davne 1970. TV- seriju 'Marcus Welby, M.D.' pratilo je svako četvrto kućanstvo u SAD, u nas je brižni dr. Kildare nekada bio nacionalni heroj, a danas se cinični dr. House prema nekom slučaju odnosi kao detektiv u nekom 'CSI-ju'.

'O rizicima pitajte svoga liječnika ili ljekarnika'

Shvativši o čemu je riječ, farmaceutske tvrtke sve se više izravno obraćaju potrošaču, pa se na malim ekranima neprestano nude sredstva protiv glavobolje, gripe, nadutosti, zatvora, upale mjehura, bolova u križima i učestalog mokrenja, a tek na kraju slijedi upozorenje – jedva razumljivo zbog brzine izgovorenog – da 'o rizicima pitate svoga liječnika ili ljekarnika'. Pritom vas ne podsjećaju na to da liječnika upitate za pravu dijagnozu jer zatvor ili problemi s prostatom mogu biti znakovi fatalnog karcinoma, koji se ne liječe kapsulama na biljnoj bazi. Porast izravnog oglašavanja u SAD-u se dogodio dramatično: 1997. farmaceutske su tvrtke na njega potrošile milijardu dolara, a 2004. četiri milijarde.

Čak i kada otiđe liječniku, današnji pacijent sve više postaje njegov partner, pa i nadzornik, naročito kad je riječ o djeci. Nekada se riječ pedijatra štovala kao evanđelje, a danas se mlada majka savjetuje s tri liječnika i deset prijatelja oko toga hoće li dijete cijepiti protiv gripe. Svećenik i liječnik nekada su bili autoriteti kojima se ne postavljaju pitanja, a danas pacijent za sve očekuje iscrpna objašnjenja. Jedan od glavnih prigovora pacijenata u našim bolnicama je upravo nedostatak razgovora s liječnikom i informacija.

U budućnosti se, stoga, u zdravstvu očekuje ravnopravniji odnos pacijenta i liječnika, više elektroničkog komuniciranja, veći pritisak na to da se ukine izdavanje lijekova na recept (u SAD-u se bez recepta može dobiti čak 700 lijekova više nego prije 30 godina) i veći broj tužbi protiv farmaceutskih tvrtki zbog nedovoljnog informiranja. Porast će broj krivih dijagnoza, a smanjit će se broj odlazaka liječniku koji bi možda pravovremeno zamijetio ključne znakove upozorenja. Pacijent je danas informiraniji no ikada, ali baš se u tome može skrivati fatalna zamka jer ne zna kada zaista smije preuzeti kontrolu, a kada mora pohrliti liječniku. On ne zna kada je u pravu, a kada je struka u krivu, pa poput svih samozvanih majstora, kako kažu autori knjige 'Mikrotrendovi', zapravo i ne zna što - ne zna.