Bolton je i autor prošlogodišnje izložbe posvećene britanskom rano preminulom modnom magu Alexanderu McQueenu, a na ovogodišnjoj izložbi istražuje sličnosti modnih ikona, čije kreacije mnogi doživljavaju kao 'nosivu' umjetnost. Andrew Bolton kaže da ga je za usporedbu dviju Talijanki nadahnula serija karikatura Miguela Covarrubiasa u časopisu Vanity Fair iz tridesetih godina. Kao što na karikaturama tog meksičkog umjetnika naslovljenima 'Nemogući dijalozi', Sigmund Froyd opći s Jean Harlow, rumunjska kraljica Marija s Mae West, a John D. Rockefeller sa Staljinom tako i ovaj modni dijalog, kaže Bolton, pokazuje kako su se obje žene igrale s konvencionalnom idejom dobrog i lošeg ukusa i istraživale slične teme kroz različite pristupe. Izložba sadrži 90 kreacija haljina i kostima te 30 komada asesoara Schiaparellijeve u razdoblju od dvadesetih do početka pedesetih godina prošloga stoljeća i Prade od kraja osamdesetih do danas.

Elsa vs. Miuccia

Podijeljene u sedam galerija, kako najavljuju u MET-u, jedna uz drugu, Elsa i Miuccia u prvoj galeriji 'Waist Up/Waist Down' (Struk gore, struk dolje), uspoređuju se u dekorativnim detaljima, šeširima i cipelama. U onoj nazvanoj 'Ugly Chic' (Ružni šik) ruše ideju ljepote i glamura, kreirajući (ne) moguće kombinacije boja, uzoraka i materijala, a Hard Chic (Teški šik) pokazuje utjecaj uniformi i muške mode u promoviranju minimalističke estetike. Naïf Chic (Naivni šik) usredotočuje se na ironičan odmak od diktata mladenačke mode, The Classical Body (Klasično tijelo) na korištenje ideja i motiva iz kasnog 19. i ranog 20. stoljeća, a 'The Exotic Body' (Egzotično tijelo) istražuje utjecaj istočnjačkih kultura, dok 'The Surreal Body' (Nestvarno tijelo) pokazuje kako obje žene utječu na suvremenu sliku ženskog tijela, brišući granice između prirodnog i umjetnog, stvarnosti i iluzija.

Ni Elsa ni Miuccia ne pripadaju modnom plebsu koji je ni iz čega stvorio ime. Elsina majka je bila prebogata napuljska plemkinja, otac dekan Rimskog sveučilišta i stručnjak za sanskrt, dok je Miuccin djed, osnovavši firmu još 1913. stekao pristojno bogatstvo izrađujući kožnu galanteriju za pripadnice talijanskog dvora. I jedna i druga bile su male, bogate buntovnice u borbi protiv obiteljskih vrijednosti i bogatstva, ali koristeći obiteljski novac. I Elsa i Miuccia tek su naknadno, nakon traženja sebe, postale dizajnerice. Else je sablaznila obitelj objavivši knjižicu erotske poezije, štrajkala glađu kada su je poslali u konvikt i pobjegla u New York, a zatim u Pariz, gdje je otkrila dar za modu. Miuccia je doktorirala pravo, nekoliko godina studirala i radila kao pantomimičarka u Piccolo Teatro, bila istaknuta članica talijanske Komunističke partije i gorljiva feministkinja, ne podnoseći ono čime se bavio buržujski djed. Za prava proletarijata borila se u unikatnim kreacijama Yves Saint Laurenta, zbog čega su je zvali 'aristokomunistkinjom', a u londonskom Evening Standardu izjavljivala da je za nju 'izrada torbica, cipela i haljina uzalud utrošeno vrijeme' i sve protiv čega se borila kao politička aktivistkinja.

'Budimo iskreni, moda je nevažna, glupava i frivolna.Sve su to tek krpice i torbice, ali jednoga dana i sama sam se probudila kao dizajnerica', govorila bi strastvena kolekcionarka suvremene umjetnosti, koju smatraju modnom avangardom. Rušeći ideju lijepoga, i sama bi se znala pojaviti u večernjoj haljini ispod koje bi nosila muževu sportsku majicu ili kućne papuče, radnički kombinezon i krzneni kaput.

U djedov posao ubacila se silom prilika, kada nije preostalo nikoga da ga nastavi, a kada je osamdesetih izbacila na tržište prvu kreaciju – ruksak od jeftinog crnog najlona, materijala koji se koristio u talijanskoj vojsci – nitko nije mogao predvidjeti da će to biti odskočna daska za današnji modni imperij, vrijedan po Forbesovoj procjeni sedam milijardi eura, za međunarodni konglomerat brendova kojemu su se pridružili Fendi, Helmut Lang, Jill Sander i Azzedine Alaia i za gomilu od 250 trgovina u 65 zemalja. Privilegirani član visokog društva Milana, Prada 'nije bila rođena dizajnerica, ali je postala proročica modnog dizajna' – pisao je o njoj 2000. 'The New York Times'.

U vječnom rivalstvu s Coco Chanel, Elsa je svoj imperij gradila surađujući s poznatim nadrealistima, Salvadorom Dalijem i Jeanom Cocteauom, kombinirajući naizgled nespojive detalje, ono što ljubiteljica postmodernizma Prada čini danas. Njezine su revije bile mješavina izložbi i koncerata, kreirala je šešire u obliku štikle, patentne zatvarače jakih boja, haljine u obliku suze, s motivom jastoga i dijelova tijela, te do tada nezamislive ogrlice i gumbe u obliku buba. U modnom svijetu je dominirala sve do 1954, kada je definitivno zatvorila dućan jer se nije mirila s trendovima poslijeratne mode.

Prvi puta otkako Metropolitanov Costume Institut priređuje izložbe s modnim temama, neke su američke TV mreže, kao na dodjeli Oscara, izravno prenosile dolazak celebrityja iz svijeta mode, filma, glazbe, umjetnosti i biznisa na gala-zabavu uoči otvorenja. Među njima je bila i neizostavna bogata urednica Voguea, Anna Wintour, koju je svojedobno portretirala Meryl Streep u filmu 'Vrag nosi Pradu'. Miuccia se, kako sama kaže, instinktivno borila protiv klišeja lijepe, bogate žene, ali njezina moda, kao svojedobno Elsina, postala je simbol bogatih i lijepih.