Niti jedan roditelj ne želi na djecu prenositi svoje strahove, nesigurnosti, mržnju, netrpeljivosti ili sjećanja na traume koje nosi u sebi. No nesvjesno, kažu stručnjaci, upravo to radimo - prenosimo svoje svjetonazore, mišljenja, pa čak i predrasude. To je danas posebno izraženo u Domovinskim ratom pogođenim područjima koja su zbog nacionalnih podjela svedena gotovo na razinu geta.

'Da bismo mogli odgajati djecu bez mržnje ili s manje mržnje, prvo to moramo imati u sebi. Pokazalo se da se mržnja, kao i drugi osjećaji, prenose transgeneracijski. Ako imamo predrasude, ako smo teški nacionalisti ili šovinisti, onda ćemo, čak i ne govoreći djeci o tome, te osjećaje prenijeti na njih. S generacije na generaciju ti se osjećaji figurativno rečeno prenose isto kao što se preko DNK prenosi genski materijal', pojašnjava dr. Eduard Klain, psihijatar, psihoterapeut i psihoanalitičar koji je od1991. do 1992. godine bio na čelu Odjela za mentalno zdravlje Glavnoga sanitetskog stožera RH.

Sukladno tom mišljenju, doktor Klain je svojedobno nekoliko puta pokušavao inicirati grupnu psihoterapiju pojedinaca s obje strane, posebno intelektualaca, s osjetljivih područja, no spremnosti za takvu vrstu dijaloga nije bilo. Naime za izlječenje ratnih trauma s ljudima trebaju raditi grupni terapeuti i pomoći im da riješe problem. Premda nema znatnih stručnih pomaka, roditelji kao pojedinci mogu dati svoj doprinos razvoju veće tolerancije i prihvaćanja kod svoje djece.

'Odvojiti djecu u zasebne škole apriori je loše'

'U Vukovaru je apriori bilo pogrešno to što su djeca odvojena. Trebala su biti zajedno, a ako netko hoće učiti srpski, neka ima dodatna dva sata srpskog. Odvojeni su kafići - to je divlji Balkan. Pisao sam jednu publikaciju i naveo primjer curice u hrvatskom razredu: bila je jedini đak i plakala je jer je razred do njenog imao desetak srpske djece, njezinih prijatelja. Ako se separiraju, kako će onda doći do pomirenja?', pojašnjava Klain.

Odvajanje djece potpuno je protivno duhu poštivanja različitosti jer djeca će upoznavanjem drugih imati priliku upoznati osobu kao čovjeka, nebitno kojoj nacionalnoj, vjerskoj ili drugoj skupini pripada.

'Najbolji odgoj za razvoj tolerancije je upoznavanje s različitim i drugačijim od samog početka, što nažalost onemogućuju pojave poput odvojenih škola. Samo kroz zajednički život i razumijevanje možemo upoznati drugoga. Nakon toga, jednom kad smo nekog upoznali kao čovjeka, kategorije nacionalnosti i vjere prestaju biti važne, a postaje važno je li netko čovjek, odnosno drugoga se procjenjuje prema njegovim/njezinim kvalitetama', slaže se i profesorica psihologije Ana Karlović.

No razvoju nekih moralnih vrijednosti kod djece nikako ne u prilog ni usmjerenost na materijalno.

'Trenutna globalna usmjerenost na znanost, tehnologiju i materijalno, a u obrazovanju na 'usvajanje objektivnih činjenica', uskraćuje mlade generacije za temeljne ljudske vrijednosti koje su se nekad cijenile, a koje u vremenima velikih društvenih promjena i nesigurnosti postaju još važnije – prije svega humanističke i prosocijalne, ali i one moralne', pojašnjava Karlović.

Osim toga, u nedostatku sadržaja i sustava koji promiču vrijednosti tolerantnosti i humanosti – vrijednosti se usvajaju nesvjesno, stihijski, mogli bismo reći i 'plemenski', dodaje psihologinja, a mladi onda na temelju nečijeg pojedinog lošeg iskustva 'upijanjem' tuđih vrijednosti bez ikakvog preispitivanja i oponašanjem starijih usvajaju njihova mišljenja.

Traumatizacija se prenosi na nove generacije

'Kad tome pridodamo traumatizaciju, naročito ratnu, koju su doživjeli mnogi u našem društvu, i koja je bila uistinu strašna, postoji i dalje velika opasnost od diskriminacije 'drugih', 'drugačijih', od 'traženja krivaca' te prenošenja traumatizacije na nove generacije. Nije rijetka pojava da među mladima, koji osobno nisu iskusili rat u Hrvatskoj, možemo sresti ekstremnije stavove od onih među generacijom koja je sve to prošla i koja stoga ima dublje razumijevanje tanke linije 'mira' i 'rata', 'prijatelja' i 'neprijatelja', objašnjava psihologinja Karlović.
No osim obiteljskog odgoja - prvog inputa i kreatora osobnosti - veliku važnost imaju i odgojno-obrazovne ustanove u kojima će djeca učiti o toleranciji, od vrtića do osnovnoškolskog i srednjoškolskog obrazovanja.

'Uvođenje građanskog odgoja i obrazovanja u hrvatske škole upravo je nastojanje da djeca dođu u doticaj s temama demokracije, pravde i pravednosti, ljudskih prava, aktivnog građanstva, kao i tolerancije te u skladu s tim prevencije nasilja i diskriminacije u društvu. Istraživanje 'Da sam ja netko', putem fokus grupa koje je Forum za slobodu odgoja proveo u svibnju u četiri županije (u odabranih osam osnovnih i srednjih škola), ukazuje na zabrinjavajuću pojavu: djeca i mladi osjećaju se nedovoljno važnima i uključenima. Nedovoljno su upoznati s temama tolerancije, demokratskog i aktivnog građanstva te su opterećeni velikim brojem obaveza, kao i nasiljem i diskriminacijom koje primjećuju u društvu', kaže Karlović.

Trenutno, osim nastojanja pojedinih iznimnih škola i pojedinaca, sustav još jako slabo radi na tome da djeci ugradi samopouzdanje, ali i odgovornost, razvije kritičko mišljenje, toleranciju, poštivanje različitosti te aktivno sudjelovanje, zaključuje Karlović.

Kako roditelji mogu poticati toleranciju kod djece:

Pokušajte zamisliti kakav bi bio vaš život da ste drugog svjetonazora, vjere, nacionalnosti. Biste li zbog toga bili manje vrijedni?

Pogledajte film ili predstavu, pročitajte knjigu čiji je autor netko drukčijeg porijekla.

Čitajte djeci knjige koje nose poruke o toleranciji, a izbjegavajte one koje imaju čak i naznaku bilo kakvog oblika rasizma, šovinizma i omalovažavanja.

Približite djeci različite rase i nacije. Otiđite u neki etnički restoran.

Razgovarajte otvoreno i naučite ih da nijedna tema nije tabu.

Nemojte slušati glazbu i gledati filmove koji promoviraju nasilje i mržnju.

Otkrijte svoje skrivene predrasude i poradite na njima.