O poremećajima u prehrani porazgovarali smo sa stručnim timom Udruge PET PLUS na čelu s dr. med. Vesnom Goldoni.

Zbog čega dolazi do poremećaja u prehrani? Koji su najčešći razlozi?
Ne postoji jedinstveni uzrok poremećaja u prehrani, a smatramo ih psihosomatskim bolestima današnjeg doba.
U aktivaciji poremećaja sudjeluju razne životne okolnosti. U to uključujemo odnose u obitelji i okolini, kulturne utjecaje, emocionalne poremećaje i poremećaje ličnosti zajedno (40-96 posto svih pacijenata doživjelo je depresiju ili tjeskobu).
Genetika također može igrati ulogu pa je tako npr. depresija uobičajena u obiteljima pacijenata s poremećajima u uzimanju hrane. Postoje i biološki i medicinski faktori, pitanje hipotalamične-pituitarne abnormalnosti. Oboljeti mogu svi u bilo kojoj dobi i u bilo kojem podneblju ili kulturi. Anoreksija je bolest koja ima najveću stopu smrtnosti od svih mentalnih bolesti.

Je li u porastu broj mladih osoba koje traže pomoć zbog anoreksije i bulimije?
Broj mladih osoba koje traže pomoć je iz dana u dan je sve veći, međutim mnogi ni ne traže pomoć, već žive u uvjerenju da nisu bolesni. Uglavnom su to mladi iz dobro stojećih obitelji, a pretjerano su bili štićeni od svojih roditelja, odnosno majki. I osobe muškog spola mogu oboljeti, naročito od anoreksije, međutim daleko rjeđe (učestalost oboljelih je oko 10 posto). Muški se anoreksičari boje stigmatiziranja pa ih većina ne traži zdravstvenu pomoć. Ukoliko i posjete liječnika, postoji velika mogućnost kako on uopće neće primijetiti rane simptome anoreksije. Dijagnosticiranje bolesti je teško, a pronalazak odgovarajuće terapije još teži.

329520,329487,329428,329330Možete li izdvojiti neki primjer iz prakse koji vas se posebno dojmio?
Posebno me se dojmila mlada liječnica koja je bolovala od anoreksije nervoze i na kraju umrla. Mislila sam da će bolje sudjelovati u terapiji s obzirom da o tome puno zna, međutim bolest je bila jača. To pokazuje koliko je bolest ozbiljna i uvelike ovisi i o reakciji okoline i ranom otkrivanju bolesti.

Kako prepoznati simptome?
Simptomi bulimije mogu biti vrlo suptilni, budući da pacijenti prikrivaju svoju bolest. Općenito su zaokupljeni hranom i često zloupotrebljavaju lijekove za izbacivanje tekućine (diuretike), zatim lijekove za provociranje učestalih stolica (laksative), provociraju povraćanje stavljajući prste u grlo. Često je idealna tjelesna masa održana, postoji pojačan strah od debljanja.
Primarni simptom anoreksije je veliko smanjenje tjelesne težine, zbog prestroge i kontinuirane dijete i vježbanja, strah od debljanja, čak i u omršavljenom stanju, iskrivljena slika o tijelu, abnormalna zaokupljenost hranom, zatvor, suha, žućkasta koža, rast dlaka na licu i tijelu, gubitak kose, izostanak menstruacije, potiskivanje spolne želje, hladne ruke i stopala, kronična nesanica... Osobe ženskog spola najčešće se prvo javljaju endokrinologu, s obzirom da imaju izostanak menstrualnog ciklusa, a onda se krug terapeuta širi, jer zasigurno je psihijatar u toj terapiji najvažniji.

Kako tinejdžeri mogu pomoći svojim prijateljima koji imaju poremećaje u prehrani? Što mogu napraviti?
U svakom slučaju, tinejdžeri mogu pomoći svojim prijateljima prvenstveno preventivno i ne bi se smjeli rugati osobama s prekomjernom tjelesnom masom. A kad je poremećaj već tu, pomoć je potrebna, ali vrlo je teško, jer te osobe izbjegavaju bilo kakve sugestije. Može se pomoći i tako da se ukaže na problem obitelji oboljelih jer su prijatelji svakako oni koji će prvi primijetiti da je došlo do promjene. Na taj način pomoći će obitelji da ih što prije upute u ustanove koje se bave tom problematikom.

Kako ocjenjujete ulogu medija budući da se vrlo često promovira upravo mršavost kao nešto poželjno?
Dokazano je da je uloga medija jako velika i uvelike utječe na percepciju vlastitog tijela i pojam ljepote kod mladih ljudi. Mediji izrazitije naglašavaju vitkost kao neizostavni dio ljepote. Bez sumnje, slike i stereotipi idealnih mršavih djevojaka u medijima doprinose pojavi ovih poremećaja. Više od 90 posto osoba s poremećajima prehrane su ženskog spola u dobi između 12 i 25 godina', zaključuje stručni tim Udruge PET PLUS na čelu s dr. med. Vesnom Goldoni.