Taj nedavni blog čitalo je puno ljudi i nekoliko me čitatelja pitalo hoću li jednom kada dođemo do cilja napisati što smo radile, o čemu smo razgovarale i što je to što joj je pomoglo? Dok smo ispijale taj pjenušac, ponovno sam se sjetila tih pitanja i predložila da napiše svoju priču. Kako je to ipak njezin užitak i orgazam do kojeg joj nije bilo lako doći, činilo mi se najbolje da ona sama sroči što joj je pomoglo. Bila je iznenađena mojim prijedlogom, no drugi dan poslala mi je svoju priču. Ona ide ovako:

Pohvalila sam se svojoj psihologici da sam nakon 51 godinu života i skoro godinu dana intenzivne potrage i terapije konačno uspjela. Točnije, 15.7.2023. u popodnevnim satima uživala sam tako da sam postigla svoj prvi orgazam. Kako, upitala me moja psihologica? Ne znam, nemam jednostavan odgovor. Put je bio dug, ali i kratak. Iskreno, mislila sam valjda da ću na terapiju ići do kraja života. Borba je bila teška, ali i slatka. Što je presudilo? Što me dovelo do mjesta na kojem sam zastala i rekla: J....., pa ovo je odlično!!! Pa kako se živi bez orgazma?! Osjećaj je bio odličan, neopisiv, osjećaj slobode, eksplozija svega nakupljenog u meni (a nakupljalo se dugo). U isto vrijeme sam i plakala i smijala se. Glavom mi je prolazilo je li to moguće, pa to radi, našla sam ga, bravo ja, pa ja to mogu, ja to smijem!!! E to je bio ključ, bar mislim da je. Osjećaj i još bitnije priznanje da ja to zaslužujem, da mi to pripada, da je to samo moje i da smijem biti sebična. U ovoj priči mislim da je najbitnije bilo da dođem do spoznaje da zapravo pronađem sebe i svoje seksualno samopouzdanje, pa je orgazam bio samo logičan nastavak, ali i izvrsna nagrada.

No kako smo došle do trenutka da otvorimo pjenušac i slavimo? Ne znam hoću li moći prenijeti što se sve dogodilo otkako sam kao mala djevojčica, odjevena u odraslu 50-godišnjakinju ženu, došla pred vrata seksualnog terapeuta i tražila pomoć. Da mi je terapeutkinja rekla prije šest mjeseci da ću doživjeti orgazam, ne bih joj baš vjerovala, točnije i nisam joj baš vjerovala, ali sam odlučila dati joj (sebi) šansu. Nikada mi nije rekla da ću doživjeti svoj dugo traženi vrhunac, ali je rekla - bit će to sve dobro, riješit ćemo mi to, znam kako vam pomoći, ali polako. Ta sigurnost i nada su mi se usjekle u pamćenje. Ta energija i taj odnos s njom bila je jedna od ključnih stvari koje su me dovele do ovoga gdje sam sad. A sad sam na puno boljem mjestu nego kad sam kao uplašena srna prvi put sjela na njezin kauč. Svidjelo mi se upravo to samopouzdanje kojim je zračila i odlučila sam nastaviti. Nije mi bilo lagano. Bila sam nekako pomirena da je to moja sudbina. Dugo sam godina u braku, imam predivnog muža, imamo redovit i zanimljiv seksualni život, osim što ja ne sudjelujem u tom životu do kraja, osobito ne do kraja! Budući da cijeli život imam problema s pomanjkanjem hormona uvjetovanih smanjenom hipofizom, bila sam duboko uvjerena da je to razlog zbog kojeg ne mogu postići orgazam ili, što se kasnije pokazalo još važnijim, zašto me to ne privlači, zašto u tome ne uživam. Zašto za vrijeme seksa razmišljam o svojoj 'to do' listi ili što ću sutra kuhati? Jednostavno me sve to nije previše zanimalo. I kako su mi svi stručnjaci rekli, a vi možda pogađate, odgovor na moja pitanja nije se nalazio u mojim jajnicima, nego u glavi.

U terapiji mi je trebalo vremena da to naučim i da prihvatim svoje tijelo. Teme koje smo prošle bile su razne, neka su mi pitanja bila strašna do neizdrživosti i najradije bih pobjegla od svega, no ti su me trenutci izgradili jer je trebalo prihvatiti i priznati činjenice i izgovoriti ih na glas. Bilo je tu i raznih domaćih zadaća, a jedna od meni gorih bila je istražiti svoje seksualne maštarije i razvijati ih! Užas! Pa kako ću se zamišljati da radim neke 'nedopustive' stvari? Dugo smo razgovarale i odvažila sam se, prvi put s puno srama i nelagode, no s vremenom sve lakše i lakše. Zapisivala sam i promišljala seks koji bi mi bio zanimljiv (no bolje da to nitko ne pročita). Zapisala sam u svoj mali dnevnik, gdje sam zapisivala i famozne fantazije 'jako intenzivno i naporno', i spoznaju da ne znam tražiti da mi se zadovolje nezadovoljene potrebe. U tim teškim trenucima moja psihologica nije bila fizički blizu da me uhvati za ruku, čak nije ni trebala izgovoriti - tu sam, bit će sve u redu. Osjećala sam da me vodi za ruku, da me neće ostaviti ni u jednom trenutku, ma koliko god sam bila teška i sebi i njoj. I to je stvorilo posebno povjerenje i tjeralo me naprijed, da ne odustanem i da radim ono što mi savjetuje koliko god se to meni na trenutke činilo besmisleno. Meni je ta podrška bila presudna. Razgovori su bili usmjereni na prihvaćanje sebe i na pravo na zadovoljenje vlastitih potreba, pravo na uživanje i da mi moje tijelo, koje me više puta u životu 'izdalo' i od kojeg sam digla ruke, ipak može pružiti užitak. Upravo zato je sljedeći zadatak bio istraživanje tijela i prepoznavanje ugodnih i manje ugodnih dodira, pa sve do masturbiranja uz fantaziranje.

I tako sam jednom zgodom dobila literaturu za domaći rad i kao prava dobra i poslušna klijentica krenula štreberski čitati, a knjiga je bila o ženskim fantazijama. Nakon poduljeg zgražanja nad time o čemu sve žene mogu fantazirati, došla sam do jedne priče koja mi je bila prihvatljiva, a potom i ugodna. Zadržala sam se na toj priči i promišljala o njoj, osjećala sam neko uzbuđenje. Uzela sam predivan ljubičasti vibrator koji sam dobila od prijateljice i koji sam puno puta pokušala upotrijebiti, ali bih prebrzo odustala uz zaključak da ja to ne mogu, da mi to ne ide. Ipak, tog popodneva odlučila sam biti uporna i ne odustajati. Naravno da sam usred svega počela razmišljati o svojoj 'to do' listi s mislima - sad ćemo se kao malo poigrati pa imam još platiti račune, pa opeglati robu i sl. E ne, e nećeš - progovorio je neki dotad nepoznati glasić u meni. Izvoli se koncentrirati na to što radiš i prisjetiti se te uzbuđujuće priče i koliko god to smiješno i banalno zvučalo, upalilo je!

Prvi put u svome životu osjetila sam neku čudnu senzaciju u tijelu, osjećaj je bio neopisivo dobar. Bio je to moj prvi vrhunac seksualnog užitka. Naravno da su nakon toga počele misli poput - možda je to bilo slučajno, možda se više ne ponovi. Ali tada me već glasnije bodrio onaj glas: Ma čekaj, ti to možeš, bravo stara! Svaka čast, uspjela si! Ponovila sam to iskustvo i drugi dan, samo da provjerim da nije to možda samo jedan slučajan tartuf na koji sam nabasala u gustoj šumi ili ih možda ima još. Sada znam da ih je puna šuma. Moja se potraga za seksualnim užicima nastavlja, dug je put preda mnom, ali sada sam puno hrabrija i snažnija koračati njime.