Početkom školovanja naša djeca odjednom postaju učenici - ocjenjivani, ponekad čak i voljeni isključivo u skladu sa svojim školskim postignućima. Škola postaje najvažniji ambijent, a učenje najvažnija aktivnost. No što kada dijete ne može svladati predviđeni školski program?
'Kada učenik ne može svladati predviđen školski program i ne postiže ocjene koje bi odgovarale njegovim sposobnostima govorimo o školskom neuspjehu. Pri tome svaka šesta-sedma osoba ima neku vrstu teškoće u učenju, što onemogućava nametanje jednog obrasca učenja za sve učenike jer, naravno, nismo svi isti. Kada dijete ima poteškoće u učenju, to samo znači da ono može učiti, ali na drugačiji način, kojemu se moraju prilagoditi i učitelji i roditelji kako bi dijete ostvarilo svoj potencijal i napredovalo', kaže mr. sc. Nelica Šimleša, diplomirani defektolog.
'U školskoj dobi kod djece često možemo uočiti razne probleme kao što su poteškoće u povezivanju slova i njihova izgovora. Dijete stalno ponavlja iste greške kod čitanja, slovkanja i izgovora - brkaju slova, brojke i cijele riječi, zbunjuje ih koncept vremena, teško usvajaju nove vještine, prikrivaju manjak razumijevanja gradiva učenjem napamet. Imaju teškoća u planiranju i organizaciji, nekoordinirani su i nespretni u prostoru. Same uzroke teškoća u učenju možemo grubo podijeliti u tri velike skupine: emocionalni uzroci, instrumentalne smetnje i smetnje intelektualnog razvoja', kaže mr. sc. Nelica Šimleša.
Najpoznatije teškoće u učenju
U skupinu najpoznatijih teškoća u učenju ubrajaju se smetnje čitanja, koje nazivamo disleksija. 'Te smetnje uključuju nemogućnost prepoznavanja riječi i razumijevanja pročitanog. Problemi se očituju u izvrtanju, izostavljanju i zamjeni riječi pri čitanju. Pojavljuju se diljem svijeta u svim kulturama i jezicima. Očekuje se u oko 10 posto populacije, što uključuje nadarenu, kreativnu i uspješnu djecu. Disleksija nije rezultat smanjene inteligencije, a problemi ponašanja i motivacije mogu nastati posljedično uslijed neadekvatnog učenja', kaže mr. sc. Šimleša.
Smetnje u matematičkim radnjama, koje nazivamo diskalkulija, isto pripadaju kategoriji najpoznatijih teškoća u učenju, a mr. sc. Šimleša kaže: 'Te smetnje uključuju poremećaj u procesu usvajanja matematike, koji se može pojavljivati u svim ili samo određenim matematičkim područjima. Dijete pri tome napreduje u usvajanju matematike, ali mnogo sporije od svojih vršnjaka i neadekvatno svojoj mentalnoj dobi.'
Teškoće u učenju koja se često javljaju su i smetnje u pismenom izražavanju, koje nazivamo disgrafija. 'Te smetnje uključuju nesposobnost djeteta da svlada vještinu pisanja koja se očituje u mnogobrojnim, trajnim i tipičnim pogreškama. Teškoće nisu povezane s nepoznavanjem pravopisa i trajno su zastupljene bez obzira na dovoljan stupanj intelektualnog i govornog razvoja, normalno stanje osjetila sluha i vida te redovito školovanje', kaže mr. sc. Šimleša.
Poteškoće u slušnom i vidnom procesuiranju vezane su uz osjetilne poteškoće, odnosno situacije kada dijete ne može razumjeti govor, bez obzira što savršeno vidi i čuje. Ne treba izostaviti ni poremećaj hiperaktivnosti i smanjene pažnje. Naime neka ispitivanja pokazuju da gotovo dvije trećine djece s teškoćama pri čitanju, pisanju i računanju jesu djeca s manjkom pažnje.
Traženje pomoći
'Kada dijete ima teškoće u učenju, to znači da ono uči drugačije. Djeca s teškoćama u učenju sposobna su učiti, ali ponekad trebaju učiti neke stvari na drugačije načine. Svatko uči na svoj način. Sjetimo se samo koliko je nekad ljevorukost predstavljala problem i kolika su djeca predešnjavana uz podsmijehe i postiđivanja. Kada shvatimo da se dijete može ispitati i na usmeni način pitanje lošeg rukopisa više nije primarno. Neka djeca ne mogu zbog lošeg vida čitati tekstove iz udžbenika, no ako im se povećaju slova, više ne postoji problem. Više nije neobično imati dijete u razredu koje piše na laptopu jer ne može držati olovku', kaže mr. sc. Šimleša.
Važno je na vrijeme otkriti ima li dijete teškoće u učenju i savladavanju gradiva, kako bi mu se pomoglo i dalo potrebnu podršku, što posljedično dovodi do boljeg uspjeha u školi, ali i u životu. Često djeca odustaju od školovanja uz osjećaj neuspjeha i manje vrijednosti.
'Teškoće u učenju nastaju najčešće zbog problema s čitanjem, govorom, razumijevanjem i pisanjem, hiperaktivnosti, poremećaja pažnje i koncentriranja te problema s koordinacijom. Mogu biti prisutne teškoće s kratkotrajnim ili dugotrajnim pamćenjem. Potrebno je navesti i razne teškoće s grubom i finom motorikom, sluhom, vidom i različitim kroničnim bolestima. Djeca s problemima u učenju često su impulzivna, frustrirana, imaju problema s međuljudskim odnosima i loša su u testovima. Nisu uvijek slabije inteligencije, naprotiv, često su iznadprosječno inteligentna. Ona jednostavno procesuiraju informacije na drugačiji način', kaže mr. sc. Šimleša.
Nerazumijevanje djetetovih problema, neprimjereno kažnjavanje, inzistiranje na onom što ne može, a istovremeno neuočavanje onog u čemu je dobro, uz lošu sliku o sebi, smanjeno samopoštovanje, dovodi do povlačenja ili agresije te frustracije.
'Uz intervenciju, većina djece svladava probleme i počinje postizati uspjehe, pozitivne pomake u društvenim odnosima i imaju bolje mišljenje o sebi. Kada se uoči da dijete ima problem, važna je timska obrada i utvrđivanje individualnih potreba djeteta. Danas mnoge škole imaju stručne službe, a po potrebi se dijete šalje na dodatne obrade izvan škole', upozorava mr. sc. Šimleša.
Mogućnost školskog neuspjeha plaši mnoge roditelje iako je danas škola mnogo tolerantnija nego što je bila prije. U školi uz nastavnike su defektolozi, psiholozi, pedagozi i logopedi koji će pronaći način na koji mogu pomoći djetetu da funkcionira na najbolji način unatoč nekoj od teškoća koje ima. No i danas neko ponašanje ili teškoća kod djeteta u nekoj će školi predstavljati problem, a u drugoj ne, ovisno o toleranciji i educiranosti nastavnika i suradnji s roditeljima koja nekada može biti opterećena i vrlo komplicirana.
'Izuzetno je važno djetetu omogućiti savladavanje školskoga programa koji odgovara njegovim sposobnostima. Ako dijete ima posebne teškoće učenja, onda je potrebno uz posebnu pomoć stručnjaka provoditi vježbe koje bi ublažile teškoće ili pomoću kojih bi na drukčiji način usvojilo potrebnu vještinu, a u školi je potreban naglasak na ocjenjivanju znanja na način kako ono najbolje funkcionira bez kažnjavanja za ono što ne može. Ponekad je uz takav individualizirani pristup u školi i dodatnu pomoć u učenju potrebno prilagoditi program kako bi dijete napredovalo u skladu sa svojim mogućnostima, sačuvalo samopoštovanje, izgradilo dobru sliku o sebi i izraslo u osobu sretnog djetinjstva', kaže mr. sc. Šimleša. 'U slučajevima nedovoljne motivacije, učenicima treba ponuditi zanimljivije, zabavnije načine učenja, više nagrađivati i pohvaljivati.'
No, baš kao i djeca, i sami roditelji i učitelji bi trebali raditi na prevladavanju teškoća u učenju. 'Kod problema u obitelji zbog kojih je učenik uplašen i zabrinut treba utvrditi teškoće u obitelji. Ponekad postoje nerealna očekivanja roditelja u pogledu školskog uspjeha i tada treba savjetovati roditelje i suočiti ih s djetetovim strahom od neuspjeha i njihovim pretjeranim ambicijama', kaže mr. sc. Šimleša. 'Roditelje treba potaknuti da slušaju o tome što dijete radi u školi jer na taj način i dijete pokazuje veće zanimanje za školu. Poželjno je druženje i igranje s djecom, što daje odmak od škole, a u ugodnom vremenu dijete kroz igru može mnogo naučiti. Danas u školama imamo stručne službe koje mogu pomoći i djeci i roditeljima i nastavnicima, a po potrebi mogu slati djecu na dodatne obrade. Edukacije su potrebne roditeljima, ali isto tako i učiteljima i stručnjacima u školi kako bi se mogli nositi sa situacijom jer jedino educirani učitelji mogu dovesti do atmosfere koja je zadovoljavajuća za svu djecu, roditelje i samu školu. Omalovažavanjem problema i etiketiranjem djeteta da je 'zločesto' i 'lijeno' nanosi se nepopravljiva šteta djetetu, obitelji i društvu.
