Gledate ovih dana beskonačnu 'kolejku' ispred zagrebačkog HM-a u novootvorenom trgovačkom centru Cvjetni i nekako vam dođe žao tih damica koje ispred ograđenog glavnog ulaza trgovine i tako usrdno čekaju na svoj komadić sreće zbog ugrabljene suknjice od stotinu kuna, manje koju lipu. Doduše, ne kupuje se na bonove kao nekada, u zemljama sovjetskog lagera u pradavna komunistička vremena, kada se i u nas znalo čekati u redu za deterdžent, kavu i benzin. Prilike su druge, potrošačka groznica ima sasvim drugi smisao, ali sam prizor podsjeća na onaj u nedavno izašloj poljskoj igri 'Kolejka'. Kolejka na poljskom znači red ili rep, a riječ je o igri kojom po uzoru na nekada popularni Monopoly, u Poljskoj žele mladi naraštaj podsjetiti na to kako je shopping bio težak, frustrirajući i iscrpljujući dio svakodnevice u doba jednoumlja.

Umjesto da igrači svoje protivnike, po uzoru na Monopoly, dovode do bankrota, igra ih primorava da stanu u red ispred državnih prodavaonica. 'Kolejka' ne nudi mogućnost izgradnje vlastita imperija. Umjesto za hotele i kuće, borba se vodi za nabavu osnovnih potrepština, odjeće i namještaja, nema naplaćivanja rente ni stvaranja rezervnih fondova, a umjesto standardnih karata u Monopolyju, 'socijalističke' šalju igrača ispred svih u redu zbog njegovih 'veza s komunističkom partijom' ili, u slučaju loših karata, ostaju kratkih rukava, jer im vlast pred nosom zatvara dućan. Neka pravila dopuštaju igračima da preskoče red i kupe posljednji komad kruha ili toalet-papira, druga ih tjeraju da ustupe protivniku mjesto u redu itd.

Igra je osmišljena u Institutu za nacionalno sjećanje (IPN) u Varšavi, instituciji za istraživanje patnji poljskog naroda u vrijeme nacizma i komunizma, a njezin kreator Karol Madaj je prilikom njene pojave na tržištu početkom godine izjavio njemačkom magazinu 'Der Spiegel' da nije riječ o nikakvoj nostalgiji za komunizmom, nego 'nastojanju da se poduči one koji se ne sjećaju toga doba i otvori dijalog među generacijama'. U igrači paket uključena je i knjižica viceva iz toga doba, arhivske fotografije stvarnih redova pred trgovinama i mali podsjetnik na povijesna zbivanja, a sve se može kupiti online ili u nekom od mnogobrojnih shopping centara diljem Poljske.

Jedan od takvih, golemi trgovački centar u Vroclavu, tek je dio impresivnog poslovnog kompleksa koji dominira nekada njemačkim gradom, a u okviru njega dovršava se i Sky Tower, najviši neboder u Poljskoj visok 212 metara. Vlasnik kompleksa je 48-godišnji Leszek Czarnecki, treći najbogatiji čovjek u zemlji, koji očito zna kako u stvarnom životu zaigrati u postsocijalističkom društvu. U vrijeme kada je 1987. doktorirao ekonomiju, Poljska je još uvijek igrala po pravilima planskog gospodarstva, iako su 'kolejke' bile rjeđe no u doba njegova djetinjstva. Strastveni ronilac, pokrenuo je s prijateljima tvrtku za podvodno varenje, s deset puta nižom cijenom od državne kompanije, i tako je krenulo. On dolazi na radno mjesto privatnim zrakoplovo jer najmanje vremena provodi u skromno uređenom uredu, a najviše na putu. Zadnjih je godina otvorio brojne tvrtke, jednu za proizvodnju namještaja (u socijalzmu su najduže kolejke bile za namještaj), te banku, osigurao 2.000 radnih mjesta, istražni mu organi ne pušu za vratom i nema prijetnji pritvorom zbog sumnji u nečiste ruke. Jezikom Monopolyja, izgradio je vlastiti imperij.

Primjer Leszeka Czarneckija je dio priče o uspješnoj pretvorbi i sretnom ulasku u EU, jer gospodarski stručnjaci kažu da niti jedna od novoprimljenih zemalja 2004. nije toliko profitirala globalizacijom i ulaskom na europsko tržište kao Poljska. Još prije dvadeset godina duboko katolička, zanemarena poljoprivredna zemlja, doživljavana kao provincijalni kamen oko europskog vrata, danas se ubrzano pretvara u gospodarskog diva Centralne Europe. Čak i u vrijeme kada je Europa zaglibila u recesiji 2009., poljsko je gospodarstvo bilježilo rast od 1.7 posto, a zahvaljujući ulasku u EU 2004., nezaposlenost od više od 20 posto u zemlji s 38 milijuna stanovnika smanjila se na 8 posto. Štoviše, u gradovima poput Varšave i Poznana svedena je na nulu, a istraživanja pokazuju da su ambiciozni Poljaci trenutno jedan od najoptimističnijih naroda u Europi, jer im nikada nije išlo tako dobro kao danas. Danas se više ne doživljavaju kao zemlja koja opstruira Bruxelles, a četvrt stoljeća nakon kolapsa Sovjetskog bloka susjedi je uvažavaju kao regionalnu silu.

Još do jučer euroskeptici, Poljaci su nakon prvih iskustava s Europskom unijom njezini gorljivi zagovornici, naročito seljaci koji su prije ulaska bili najveći protivnici. A zašto i ne bi, kada su plaće u Vroclavu od ulaska u EU porasle za 50 posto, dok su se gradski prihodi utrostručili. Od 150.000 novih radnih mjesta u tom gradu u posljednjih osam godina, samo je 40.000 otvoreno stranim kapitalom, ali za gospodarsko čudo nisu zaslužne strane investicije, nego prvenstveno okretnost domaćih poduzetnika, naročito malih i srednjih poduzeća koja proizvode poglavito za domaće tržište, te samo 40 posto njih ovisi o izvozu. Oni grade trgovačke centre, ali trgovina i uvoz nisu jedina gospodarska filozofija.

Dokazuju se također kao oprezan i štedljiv narod, pa zakonom ograničavaju visinu duga, a bankovni se sektor strogo kontrolira, zbog čega nisu poput Mađarske i nekih baltičkih zemalja upali u zamku dizanja kredita u stranoj valuti, što je u Budimpešti i Rigi dovelo do bankrota stotine tisuća malih poduzeća. Zlot je devalviran zbog poticanja izvoza, ali ne žele uvesti euro do 2015, dok ne budu sigurni da je zemlja doista zrela za taj korak.

A optimizam u gospodarstvu odrazio se i na mentalitet mladih Poljaka. Preboljeli su povijesne traume iz doba nacizma, masakr u Katinskoj šumi kada je sovjetska tajna služba pobila poljsku intelektualnu elitu i depresivne godine komunizma, te se sada ubrzano okreću budućnosti.

'Oni više nisu opterećeni kompleksom mučeništva, koji je zemlju mučio dekadama', kaže u 'Der Spiegelu' Andrzej Rusewicz, osamdesetih profesor matematike u Minneapolisu, a nakon povratka iz SAD-a vlasnik informatičke tvrtke u Vroclavu s pedeset mladih zaposlenika.

Ipak, da se ne zaboravi, projekti poput komunističkog Monopolyja podsjećaju ih na ponižavajuća vremena kolejki i olovne godine planske ekonomije, ali ne kao izlika za lošu sadašnjost, nego kao opomena za budućnost