Iskustvo je važna stvar. Konačno, prenošenje iskustava i znanja sljedećim naraštajima je i stvorilo ljudsku civilizaciju. Na iskustvu se, istina, uči. No, iskustvo nam katkad može i odmoći. Naime, rijetko se situacije u životu ponavljaju onako kako su se već zbile. Svaka je osoba i situacija osebujna za sebe i stoga nam, ako to dopustimo, traumatsko iskustvo može otežati snalaženje u novim situacijama i s novim iskustvima.

Nije sve u iskustvu. Ima nešto i u nepromišljenosti i 'zelenilu'. Sa psima je slično.

Još je nobelovac Konrad Lorenz dokazao kako, što je biće složenije, to je osebujnije te posjeduje više karaktera. U tom smislu, psi nisu daleko od ljudi. Svaki je pas jedinka za sebe, tako je čak i unutar istih pasmina i unatoč našem selektivnom uzgoju (koji nerijetko poprima i morbidne razmjere).

Ako smo već posjedovali psa, može nam se tako dogoditi da našeg novog prijatelja uspoređujemo s onim bivšim, odgajamo ga na sličan način no s njim to, eto, nekako ne ide. Istina,u psihološkom smislu psi dijele mnogo toga zajedničkog i postoje metode po kojima ih se odgaja no ipak u vašem bavljenju psom treba uvažiti njegovu osebujnost. Konačno, kad razmisle o tome, mnogi su vlasnici toga svjesni no često im nedostaje znanja i metodologije da nešto učine u tom smislu.

Psi također doživljavaju i traumatska iskustva i neke od njih, ona obilježe. Mi našeg psa volimo i želimo mu pomoći no ljubav ne treba brkati sa popustljivošću i sažalnošću. Fraza 'Žao mi ga je' ne pomaže vašem psu, već često čini upravo suprotno. Tješenjem i pretjerano zaštitničkim odnosom zapravo potkrepljujete stanje u kojem se on zatekne te je tako i sa strahom i panikom.

Istina, našeg je psa nešto povrijedilo ili uplašilo, a njegov je osebujan karakter takav da je to ostavilo većeg traga. S nekim drugim psom bilo bi možda drukčije.

Često ne možemo kontrolirati ono što se događa našem psu no imamo izbor kako se postaviti prema tome i pomoći mu da 'pregrmi' loše iskustvo. Jer, moramo biti svjesni, i naše ponašanje i stav umnogome utječu na našeg pratioca.

Nerijetko se događa da kakav traumatski događaj ostavlja podjednako traga i na našem psu i na nama. Poznata je, naime, izreka: 'Kakav gazda, takav pas.' Iskustvo govori kako u njoj ima mnogo istine. Primjerice, ako je naš pas pretrpio nalet automobila i bio ozlijeđen to je, moguće, ostavilo traga i na njegovoj psihi. Nažalost, moguće je i da mi otad, kad ugledamo automobil stežemo povodac i napeti smo.

Pas reagira iz svoje frustracije i traume a mi iz svoje, i evo nas u začaranom krugu iz kojeg se katkad teško izlazi bez adekvatne pomoći i treninga. Slično je i s drugim poteškoćama koje u suživotu s našim prijateljem doživljavamo.

Poznati trener Cesar Millan često govori o smirenosti i asertivnosti i s tim aspektom njegova rada lako se složiti. Rad sa psom doista zahtijeva unutrašnji balans i smirenost bez pretjeranog prepuštanja emocijama, te jasne i odrješite reakcije. Jedino tako mu možemo do znanja dati koje su naše želje ali i pružiti mu pravilnu podršku.

Također, u bavljenju pasjim traumama utemeljenim na iskustvu valja imati na umu da psi (barem koliko dosad znamo) ne kontempliraju o prošlim događajima već reagiraju trenutno, katkad i tako da ih određena situacija podsjeti na traumu. Stoga je važno pravilnim radom i motivacijom desenzibilizirati ljubimca pri čemu naše, tako ljudsko, kontempliranje o traumatskom iskustvu i nije od pomoći.