U pokusu na štakorima znanstvenici s Imperial College London otkrili su mehanizam koji 'osjeća' koliko glukoze dolazi do mozga i potiče životinje da traže više kad se otkrije manjak.

Kod ljudi, kažu znanstvenici, on može igrati ulogu u određivanju naših sklonosti prema hrani bogatoj šećerom i škrobom. Glukoza je glavni izvor energije za naše moždane stanice.

'Naš se mozak uvelike oslanja na glukozu kao izvor energije, no u našoj evolucijskoj povijesti nekad je bilo teško doći do njega. Stoga imamo duboko ukorijenjene sklonosti za hranu bogatu glukozom i tražimo je', kaže James Gardiner koji je vodio istraživanje i objavio ga u časopisu Clinical Investigation.

Gardinerov tim započeo je tezom da enzim glukokinaza, uključen u detektiranje glukoze u jetri i gušterači, može igrati ulogu u poticanju želje za glukozom.

Glukokinazu se može pronaći u dijelu mozga poznatom kao hipotalamus koji regulira razne funkcije uključujući potrebu za hranom.

U pokusu prvo su otkrili da se kod štakora koji gladuju 24 sata aktivnost glukokinaze u centru za reguliranje apetita u hipotalamusu naglo poveća.

Štakorima je potom ponuđena otopina glukoze te njihova uobičajena hrana.

Kad su im znanstvenici povećali umjetno aktivnost glukokinaze u mozgu, štakori su dali prednost glukozi pred uobičajenom hranom. Kad je aktivnost glukokinaze smanjena, konzumirali su manje glukoze.

Gardiner sugerira da je kod ljudi moguće reducirati potrebu za glukozom promjenom prehrane i kaže da bi lijek koji bi djelovao na taj sustav mogao spriječiti pretilost.

'Vjerojatno je da ljudi imaju različite razine tih enzima pa će različite stvari djelovati kod različitih ljudi. Kod nekih bi uzimanje hrane bogate škrobom na početku obroka moglo brzo zadovoljiti taj sustav što bi značilo ukupno unošenje manjih količina hrane.'