Zahvaljujući prepoznatljivom umjetničkom izrazu, Midžo je stekao velik broj obožavatelja, a njegov se nakit može kupiti i u SAD-u, Sloveniji, Njemačkoj, Francuskoj, Švicarskoj, Rusiji, Italiji i Australiji.

'Obično se predstavim kao kipar i dizajner nakita, malo manje dizajner, ali recimo da je tako, to me profesionalno određuje. Što je još važnije, ja sam i otac i suprug, to me određuje i ispunjava u cijelosti. Baš sam zakoračio u četrdesetu i profesionalno se osjećam moćno, kao da sam tek sada sazrio u umjetničkom smislu', kaže Midžo.

Inspiraciju, kaže, pronalazi u sebi, a nema uzora.

'Slabo poznam modnu scenu i scenu umjetničkog nakita, zapravo nakitom se uopće ne bavim. Kada radim na novim modelima, ne razmišljam o njima kao o nakitu, već ih doživljavam kao kiparske, umjetničke objekte. Likovnost je jedna, a medij može biti bilo što. Tako da nemam uzora. Mogu reći da su mi likovno bliski Džamonja, Seder, Van Gogh, Monet i još dosta njih, ali ne znam koliko to utječe na moje radove, to su jednostavno umjetnici u čijim djelima uživam. Inspiracija je nešto što je jako romantizirano u laičkom poimanju umjetnosti, a umjetnici to spretno koriste. Inspiraciju često isprovociram radom, a oblici nastaju jedan iz drugog. Volim si utvarati kako sve proizlazi iz mene, kako su moje forme jedinstvene, s vlastitom oblikovnom logikom bez odnosa prema prirodi. Moj radni proces je takav, krećem kao tabula rasa, a podsvijest vjerojatno odradi svoj dio. Moram priznati da i novac može biti prilično inspirativan', ispričao nam je Ivan Midžić.

Zanimalo nas je i kako se nadopunjuju njegov kiparski rad i izrada nakita.

'Moje sadašnje umjetničko djelovanje proizašlo je iz oblikovanja nakita. S Akademije sam krenuo u konceptualnu umjetnost i radio sam instalacije. Postupno sam dematerijalizirao svoj rad dok nisam došao do čistog koncepta i rada 'Oblikovanje umjetničkog identiteta Josipa Svetića', pomoću kojeg je moj prijatelj Josip Svetić postao umjetnik, član Hrvatskog društva likovnih umjetnika u Zagrebu i samim tim priznati umjetnik u umjetničkoj zajednici, a da se prije toga nije bavio umjetnošću. Došao sam do potpune dematerijalizacije i time sam na neko vrijeme iscrpio svoje zanimanje za tu vrstu umjetnosti. Paralelno se bavim dizajnom nakita, što sam, moram priznati, započeo radi novca, kako bih imao od čega živjeti. Postupno je likovnost postala moj glavni izričaj, zapravo sam otkrio da sam likovnjak i da se u tome najbolje osjećam i snalazim.'

Vaš rad su zapazili i u inozemstvu. Jeste li se nadali uspjehu izvan granica?

Pojavio sam se u nekoliko magazina i na nekoliko portala, ali moj glavni uspjeh je to kako me prihvaćaju kupci. To su uglavnom žene srednjeg sloja, neopterećene trendovima, bez kompleksa, koje imaju vlastiti ukus i nije im potrebno podilaziti. Dovoljno je da se nakit nađe na policama dućana.

Čitali smo da su vaš nakit zamijetili Jean Paul Gaultier i Rick Owens. S kime ste dosad surađivali iz modnog svijeta i kakva su iskustva?

Moj prijatelj Josip Tešija jako se trudi ostvariti neke kontakte za mene, a on se dugo bavio manekenstvom u gotovo svim dijelovima Europe. Tako da niti ne znam gdje je on sve posijao moje radove. Ricku Owensu sam nakon što je Josip ostvario kontakt poslao nekoliko komada ekstravagantnog nakita za njegovu suprugu Lamy, jer mi je Josip to predložio, a i dojmili su me se njezini vitalnost i stil. Lijepo mi je zahvalio, ali nismo ostvarili nikakvu drugu suradnju. Ne volim baš sijati priču o zamjećivanju i suradnji jer mnogi od nas umjetnika su zamijećeni, no to ne znači puno. Ono što znači su kupci, tu je prava potvrda rada. Kada se nakit dobro prodaje, znači da puno ljudi uživa u njemu, da prihvaća tvoju oblikovnu viziju, da se identificiraju s tvojim radom, svjetonazorom, ostvaruje se neka veza…  U tom smislu bilo bi zanimljivo surađivati s nekim vrlo afirmiranim imenom jer takvom reklamom dođeš do puno kupaca, ali ne na način na koji mi je jednom prilikom ponuđeno, da budem sveden na razinu zanatlije - to sam glatko odbio jer novac mogu zaraditi i vlastitim dizajnom. Od hrvatskih dizajnera sam surađivao s Artiđanom i Nadom Došen: sjajni ljudi i sjajna suradnja - jednostavno i profesionalno.

Kako ocjenjujete uličnu modu koju možemo vidjeti kod nas? Je li se nešto promijenilo? 

Kao što sam već spomenuo, ne pratim modu, ali čini mi se da su ljudi kod nas prilično dobro odjeveni za ležerni ulični stil. No više zamjećujem promjenu u odnosu ljudi prema gradu, parkovima i ulicama, promjenu koja se dogodila otkada sam se doselio u Zagreb 1998. godine. Tih godina se znalo dogoditi da samo moja supruga, tada djevojka, i ja sjedimo na travi u Zrinjevcu, s možda još jednim ili dva zalutala turista. Danas zelene površine žive kao i u ostalim europskim gradovima. Puno je više događanja po ulicama, što vjerojatno mijenja i modu jer treba se valjati po travi i prašini.

Surađujete li možda s nekim od modnih blogera?

Ne.

Koga od hrvatskih i inozemnih dizajnera nakita posebno cijenite? 

Ne pratim dovoljno scenu da bih mogao prosuđivati i nije me lako impresionirati. Mada sam na izložbi Artistar u Milanu, na kojoj sam i sam sudjelovao s dva komada nakita, vidio nekoliko dojmljivih radova.

Gdje se u inozemstvu može nabaviti vaš nakit?

U SAD-u, Sloveniji, Njemačkoj, Francuskoj, Švicarskoj, Rusiji, Italiji i Australiji.

Tko od poznatih domaćih i stranih osoba nosi vaš nakit? Na kome biste ga voljeli vidjeti?

Teško je reći tko ga sve nosi jer Josip Tešija je podijelio puno toga raznim poznatim osobama. Nose li ga ili drže na polici, ne znam. Elizabeta Gojan jako cijeni moj rad i za nju sam siguran da ga nosi.

Tko je po vama osoba koja ima stila? Što zapravo čini nečiji stil?

Ne znam, kada me pitaju za moj nakit i u kojim kombinacijama se nosi, ne znam odgovoriti. I to je likovnost, pa je teško verbalizirati, jezik je za sebe, stvar osobnog ukusa i afiniteta, osjećaja za sklad, lijepo. Može biti i koncept, izraz bunta. Bitno da je dosljedno, ponekad i hrabro.

Može li se kod nas živjeti isključivo od umjetnosti? Je li to danas teže nego prije?

Ne mogu govoriti kako je bilo prije jer živim sada, a razne priče o prošlim vremenima uglavnom su obojane nostalgijom i ideologijom. Živim li od umjetnosti, mnogi moji kolege umjetnici rekli bi - ne, već od nakita, dok bi dizajneri rekli da živim od umjetnosti jer dizajn tako i poimaju. Našao sam zahvalan proizvod jer, kako je rekao Matan iz 'Prosjaka i sinova', još nije propao onaj koji radi za ženu. A ujedno kroz taj proizvod uspijevam zadovoljiti svoje umjetničke ambicije. Bih li bio tako uspješan da prodajem skulpture i crteže, teško je reći jer ih radim samo za izložbe, mala je produkcija, pa i prodaja. Ipak, nakit mi oduzima većinu vremena i kreativnosti, ali kao što sam rekao, sve je to kod mene povezano, pa valjda onda i živim od umjetnosti. I, kao u svakom zanimanju, netko nađe svoj put, netko ne, puno je parametara koji se poslože, ali najvažniji je rad.

Vaši planovi za budućnost?

Trenutačno sam okupiran skorim odlaskom na sajam mode u Düsseldorf, na kojem sam zakupio prostor. Najesen pripremam samostalnu izložbu u Galeriji događanja i sudjelujem na grupnoj izložbi autoportreta u Galeriji Prica. Također najesen sudjelujem na grupnoj izložbi nakita Joyeria u Barceloni u selekciji od trideset autora s izložbe Artistar u Milanu, izložbi koja se seli - bila je u Torinu, a još me ove godine čekaju Bologna i Beč. To je za ovu godinu, a nadam se da će i sljedeća biti slična.