Roditeljstvo je najspektakularniji trivijalni događaj u svemiru: čini vam se da ste vi prvi i jedini kojem se to dogodilo, odjednom se javlja milijun pitanja na koja ne samo da nemate odgovor nego niste ni znali da postoje. Iako ste naravno svjesni da ste samo točkica u bezimenom nizu od ameba do Svjetskog nogometnog prvenstva u Brazilu, vaša neoriginalna priča nešto je najoriginalnije i najmisterioznije što vas je moglo udariti u glavu.

Očinstvo je postalo roditeljstvo na kvadrat – ne samo da imaju dijete nego uopće nisu mame, samo su muškarci (ionako izgubljeni u 21. stoljeću) preko noći mobilizirani i padobranom bačeni na ratište mlijeka, plača, kašica i kakica, svih tih nepojmljivih invazivnih izvanzemaljaca iz 'ženskih razgovora'.

Iz tog spektakularno repetitivnog animiranog filma nije lako izići u jednom komadu, ali moguće je izići potpuno izmijenjen – uništen ili prosvijetljen, depresivan ili ekstatičan, izgubljen ili spašen, jedva živ ili nikad bolji.

Misli o malodušnosti i rastapanju od sreće nisu nikad bile tako dobri prijatelji. Suvremeni otac vrlo brzo otkrije da anđeo i demon najčešće stanuju u istoj osobi.

Stoga smo provjerili svježa iskustva očeva koji su nedavno 'inicirani' u tu povlaštenu skupinu i jednog oca 'veterana'.

Hrvoje Pukšec, tata dvogodišnje Fride, filmski kritičar, voditelj emisije o filmu 'Posebni dodaci' i član Umjetničkog vijeća filmskog festivala u Puli

'Roditeljstvo je, naravno, potpuno promijenilo moj život i mene samoga. Ono što mi se čini, što sam u kratkim (odjednom za sve počinje nedostajati vremena!) introspektivnim izletima zaključio jest kako me očinstvo pročistilo, izoštrilo. S pomanjkanjem vremena i povećanjem obveza te odgovornosti postao sam puno učinkovitiji, izravniji i usredotočeniji – jer oklijevanja i prokrastinacije su postali pravi luksuz. Ipak, ono što me posve iznenadilo i na što sam bio posve nepripremljen je ulazak straha u moj život.

Daleko od toga da sam vrlo hrabar čovjek – ali do rođenja kćeri svi moji strahovi bili su vezani uz mene samoga, a onda shvatiš da je strah koji izbezumljuje onaj za drugoga, onaj za onu koju moram zaštititi.

Najstresniji su bili mjeseci pred porod i oni neposredno nakon. Kako, kada, gdje, zašto... Nebrojena pitanja na koja nemaš siguran odgovor, a moraš stalno donositi odluke. I onda polako počinješ svijet promatrati nekim drugim pogledima – shvatiš da je egzaktnost nepostojeća, da su znanja relativna, da važne odgovore ne možeš naučiti nego smisliti.

Frida će uskoro napuniti dvije godine i nema više strahova o tome kako ju okupati, gdje primiti prilikom prematanja, kada joj dati paracetamol i zašto joj ne braniti kopanje po blatu. Ono što sada znam ustvari više ne trebam znati – ono što trebam znati tek moram naučiti. Roditeljstvo je divan fraktal života.'

Radenko Vadanjel, tata dvogodišnje Marte, pisac kojem je nedavno objavljena nova zbirka priča 'Mišomor za rođake'

'Otac sam postao veoma kasno, s pedeset godina, odnosno prije dvije godine. Marta, moja kćerka, doslovce mi je promijenila ustaljeni sustav vrijednosti. Danas više ne trošim energiju na manje važne, rekao bih, nebitne stvari, kao prije. Ne opterećujem se kompleksnim odnosima odraslih, ne kalkuliram više kao nekada, manje zamjeram, socijalizacija me ne troši kao prije, hrabriji sam, sigurniji na svim razinama. Energiju pokušavam čuvati za obitelj, za trenutke kada se zajedno družimo.

To je jako poticajno, biti u društvu s nekim tko je prvi puta na planetu Zemlji, kojemu je sve novo, koji sve promatra očima bez zadrške, sve pojednostavljuje, tražeći u svemu esencijalno. A esencijalna je ljubav.

Ja i supruga smo ravnopravni u brizi i odgoju Marte. Nemamo klasične muško-ženske podjele poslova, sve radimo oboje. Dijete koje je naviklo da za sve dobije odgovor, da se s njime puno priča, zahtjevno je i traži mnogo pažnje i druženja. Ponekad takav 'ravnopravan' odnos umara, ali i rezultati su lijepi i ohrabrujući. Ono što najviše strada u životu pisca kada postane roditelj, barem prvih nekoliko godina, nedostatak je vremena za spisateljski rad, koji se, odjednom, svodi na kraće 'terapeutske' literarne pokušaje, u malom predahu, između dva posla, najčešće dok je drugi roditelj zaokupljen djetetom.'

Tarik Filipović, tata šestogodišnjeg Armana i devetogodišnjeg Dina, glumac

'Ja tata!? Od 20-e pomisao koja me raznježivala i 'topila', ali uz to ide i žena, obaveze koje malo koji mlađahni muškarac nabacuje na svoja pleća. Rane 30-e već donose racionalniju odluku: kad dođe prava majka. Posrećilo mi se u 35!

Sam porod kojem sam bio nazočan mi je najljepši trenutak u životu. A bio sam u ulozi snimatelja, asistirao babici i zabavljao žene po drugim boksovima čiji su me krikovi podsjetili da nas je Bog poštedio mnogih stvari.

I krenule su promjene. Uza sav trud da budem pravi tata repovi noćnog života i samačkih navika vukli su se neko vrijeme. Majka čuje svaki uzdah, kašalj, tata ne.

Majka ima rješenje za svaku neželjenu situaciju, tata baš i ne. Godina sedma teče moga roditeljskog staža. Zreliji sam, pametniji, brižniji na pravi način, a beskrajne ljubavi nikada nije nedostajalo. Rastu dječaci kao iz vode, a ja ne mogu prežaliti svaki trenutak koji nisam posvetio njima, a mogao sam. I ljubomorno gledam svoje roditelje koji imaju sve strpljenje ovog svijeta. I nije isprika posao, stres. Ni pomisao 'bit ću najbolji djed na svijetu'.

Ja tata? Da, jaako dobar! Bod za odlikaša nedostaje... I hvala mojim dečkima što sam smireniji, racionalniji, bolji u svakom pogledu!'