Isplovili smo, kao što to obično biva, u mrklu tirensku noć praćeni zlokobnim zviždukom bure, dok su nam se po krmi svjetla gradova Amalfitanske obale brzo stapala u jednu tanku svjetleću crtu, pa potom i nestala u daljini. Pod provom vrtoglave dubine od tri i više tisuća metara i noć, tamnija od očiju, noć koja priziva neke potisnute tišine. Vrijeme je to kad je čovjek vjerojatno najosamljenije biće na svijetu, svjestan neizvjesnosti koja stoji pred njim, olujnih noći, vrućih afričkih svitanja, lutanja i modrih beskraja na horizontu dokle god oko seže, noći prepunih zvijezda koje možete tako vidjeti valjda još samo tu, na krmi broda u potpunom mraku, daleko od gradova, daleko od ljudi.

I ja sam se povukao na trenutak u tišinu i pomolio se svome Bogu da nam more bude dobar domaćin, rekao mu da sam svjestan da smo samo malena zrna prašine na ovom njegovom golemom slanom igralištu i kao žrtvu mu prinio sve samoće, lutanja, strahove, tuge i suhe suze svih pomoraca koje nikad neće biti isplakane.

Krenuli smo putem na jug, kroz Messinski tjesnac koji smo prošli noću, kad je izuzetno romantičan i nema one gužve koja je danju karakteristična. To je tjesnac u kojem se dubine od više tisuća metara s jedne i druge strane podižu na svega par stotina i obiluje ribom za nas nevjerojatnih dimenzija, lignje su im po pet-šest, totani na peškariji i preko deset kilograma normalna stvar, u moru oko Liparskih otoka često se mogu vidjeti i veliki morski stanovnici, sabljarke kako se sunčaju na površini, dupini u vječitoj igri, ulješure i drugi kitovi su tu u potrazi za hranom, a omiljeni su im upravo te velike lignje kojih na dubinama od dvije i tri tisuće metara još uvijek ima.

Kad je svanulo, zorom je nas drugi čovjek makine, Gerardo, obredno posolio brod za dobro more, ali smo očito zakasnili jer je već puhalo jako jugo. U glavi sam pjevušio onu Geginu 'More, more, ča čovik ne more, imoj rispeta, laskoj se dišpeta', dok nas je jugo samo uguralo u porat Pozzallo, na južnoj punti Sicilije, i vezalo do nekih boljih vremena.

Pozzallo je dosadan gradić sagrađen na samom rubu svijeta, uz beskrajne pješčane plaže koje se prostiru unedogled. Građevine su uglavnom novije, ono što zovemo dušom grada, a predstavlja je neki stariji dio koji nosi patinu vremena, jednostavno je vrlo oskudan i čini ga jedan kaštel iz 18. stoljeća u kojem je i muzej, mali škverić koji je, ne znam čime, zaslužio plavu zastavu i to je uglavnom sve. Ostalo je turistička industrija koja do kraja koristi prednosti stečene s onih nekoliko milja pješčane obale koju im je Bog dao. Sve se svodilo na posjet kafiću s izvrsnom kavom u kojemu sam imao pristup internetu, a uvečer smo našli jedan tihi pub gdje smo mogli izaći i to je bilo to. Sa sjetom smo prizivali neke druge, južnije porte, vruću Vallettu, Lampedusu...

Uz navedeno, ovaj grad krije i jednu tužnu priču zajedničku svim talijanskim portima na krajnjem jugu, a to je činjenica da su oni prvo kopno na putu afričkih izbjeglica u novi život. Kad uđete u preveliku i slabo zaštićenu luku u Pozzallu, oko vam prvo padne na hrpu brodova koji leže uredno uštivani po rivi i odudaraju svojom gradnjom od ovdašnjih brodica. Riječ je o brodovima kojima svakodnevno dolaze hrpe ljudi, uglavnom iz Libije, u potrazi za boljim životom. Na oplatama tih brodova ispisani su snovi i zelje, čitave pjesme, slike divljih afričkih životinja u trku iscrtane znojnom rukom nevještog slikara snova crne Afrike, otkrivaju njihov krik za slobodom i daljinama. Gotovo da ne povjerujete kako malenim brodicama ti ljudi odlaze na ovo prekomorsko putovanje i u čemu sve dotiču ove obale!

Naravno, ima i većih, ribarskih brodova, u čijim štivama i prostorom pod kuvertom još možete iščitati njihove patnje, pronaći osobne stvarčice koje nisu uspjeli ponijeti u novi život ili im to više nije bilo važno. Kad jednom ovdje dođu, smješteni su u velik hangar gdje jedu, spavaju, igraju nogomet, gledaju velikim tamnim očima sa strepnjom kroz velika, dobro čuvana garažna vrata, pred kojima dežuraju policijski službenici koji su tu danonoćno.

Dani su odmicali, vjetrovi se izmjenjivali, a mi smo čekali. Ovdje jugo nesmetano puše s obala Afrike i nesmiljenom žestinom udara u ove obale, a porat u kojem smo se vezali potpuno je otvoren za sve vjetrove južnog kvadranta, tako da smo i u luci imali problema, u jednom trenu je pukla ograda drugog broda koji je za nas bio bočno vezan, pa smo se morali i premještati da u miru vidamo rane.

Nakon nekoliko dana nastavili smo uz južne obale otoka, okrenute ravno prema vrućim afričkim noćima sa svime što one nose. Kameni klifovi izmjenjivali su se s dugim pješčanim žalima i prapornim tvorevinama, noseći nas prema zapadu, pa smo ubrzo okrenuli puntu između otoka Marettimo i grada Trapani na Siciliji, lijevo ostavili u daljini otok Usticu i nastavili prema prekrasni Liparima, koji čine otočnu skupinu na sjeveroistočnim obalama Sicilije, duboko uronjenu u nevjerojatno modrilo tirenskih dubina. Njihova ljepota nas je fascinirala do te mjere da oni stvarno zaslužuju svoju priču, pa ćemo ih ostaviti za neku novu priliku.

Prije povratka u Salerno, otplovili smo malo sjevernije i popili kavu u prekrasnom Sorrentu, na samom jugu Napolitanskog zaljeva, i uz obale otoka Capri vratili se u svoju luku polaska, prepuni dojmova. Naša obala jest prekrasna, nema joj ravne, ali moramo ostati otvoreni i za ljepotu drugih krajeva, postoje i druga čarobna mjesta i lijepo je kad dobiješ ovakvu priliku. Nadam se da će te je i vi znati iskoristiti ako vam se ikada nasmiješi!