Naime, jedno američko istraživanje pokazalo je kako više od polovine roditelja jahanje, ragbi, hokej i plivanje smatra opasnim sportovima. No stručnjaci upozoravaju kako su prednosti bavljenja sportom daleko veće od mogućih ozljeda.

Osim toga, djeca i sve manje borave vani, a istraživanje na 2.000 roditelja koje je provelo Omega Pharma's Generations of Care, donosi rezultate kako čak trećina djece tjedno provede manje od pet sati igrajući se na otvorenom.

Zanimljiv je i podatak kako 1,5 kilometar današnja djeca pretrče za čak 90 sekundi sporije nego djeca od prije trideset godina.

Za roditelje koji previše kontroliraju djecu i previše su zaštitnički raspoloženi u sveučilišnim krugovima u Americi pojavio se i simboličan naziv - 'roditelji helikopteri'. Taj je termin upotrijebljen kada je primijećena promjena ponašanja roditelja studenata koji su se počeli miješati u stvari koje su do tada isključivo studenti sami rješavali s fakultetom.

Intervenirati kada je dijete u vrtiću ili školi očekivano je, ali intervenirati kada je na fakultetu pokazuje pretjerano zaštitnički odnos koji može stvoriti pojedince koji nisu spremni napustiti roditeljsko gnijezdo i živjeti samostalno.

Cilj je istraživanja bio pokazati da ima nešto što se zove pretjerana roditeljska briga. Naime, mnogi roditelji, vođeni najboljom namjerom, ne mogu ocijeniti granicu realne brige za dijete i gušenja djeteta s previše kontrole.

Roditelji koje popularno zovemo 'previše zaštitnički roditelji' idu u krajnost i stalno su uz svoju djecu koja onda odgovore traže od njih, a ne pokušavaju sami riješiti situacije. Takvo ponašanje i stav uzrokuju neke nenamjerne loše posljedice. Žele ih lišiti ozljeda i stresa, a ustvari mogu stvoriti pojedince koji se kasnije ne znaju zauzeti za sebe i izboriti.

Smanjuju im samopouzdanje

Samopouzdanje stječemo kada nešto uspijemo sami savladati, a na taj ga način stječu i djeca. Roditelji koji sve čine umjesto svoje djece šalju im poruku kako nisu sposobna određene stvari obaviti sama. No ako se sami ne bore i nemaju mogućnost rješavanja problema, ne mogu razviti potrebne vještine i samopouzdanje.

'Već od najranije dobi djeci treba davati zadatke koji su primjereni uzrastu i iz kojih mogu učiti. Djetetu dati žlicu da samo jede pa će kroz pokušaje i pogreške naučiti. Ne obavljati one stvari koje mogu sami umjesto njih', kaže psihologinja Tatjana Gjurković dodajući da danas ipak ima i nekih opasnosti koje nisu prije bile izražene, poput pojačanog prometa.
Osim toga, roditeljima su mnoge informacije dostupne, a definitivno se u zadnjih nekoliko desetljeća naučilo puno o djeci i dječjem razvoju što je onda dovelo do mnogo  stručne i popularne literature za djecu.

'Knjige su, naravno, postale dostupne i roditeljima, a pišu koliko su važne djetetove potrebe, koliko ih je važno prepoznati, no previše zaštitnički roditelji otišli su u krajnost te ograničavaju djecu iz straha i želje da ih zaštite. Na taj način mogu ih i kočiti u razvoju', objašnjava Tatjana Gjurković. No u nekim segmentima obvezuje ih i zakon.

'Danas se zna da djeca mlađa od 12 godina ne bi smjela biti bez nadzora odrasle osobe vani', kaže psihologinja. No to ne znači da se ne mogu ne ometano igrati u parku uz obvezan nadzor odrasle osobe.

Roditelj treba prepoznati realnu opasnost, a ne zbog svog straha sprečavati dijete da se recimo penje na veliki tobogan u parku, jer se boji da će dijete pasti.

Kako bi u tome uspjeli, svi roditelji moraju naći fini balans između postavljanja granica i slobode te poticati djecu da neke stvari učine sami. Naravno, u skladu s godinama i mogućnostima.