Iako to objašnjenje nije prihvaćeno u konvencionalnim znanstveno-medicinskim krugovima, liječnici dr. A. V. Costantini, dr. H. Wieland i dr. L. I. Qvick su metaanalizom više od tisuće objavljenih znanstvenih istraživanja potvrdili svoju početnu tezu kako su gljivice i njihovi mikotoksini uzrok svih vrsta raka. Kao glavnog krivca vide hranu kontaminiranu mikotoksinima. Premda je hrana izvor života i zdravlja, ona je i medij putem kojeg u organizam možemo unositi različite uzročnike bolesti ili toksične tvari koje štete našem zdravlju.

Spomenuta trojica znanstvenika potvrdu svoje teze o mikotoksikološkom uzroku raka zasnivaju na epidemiološkim, nutricionističkim i analitičkim studijama hrane s više tisuća ispitanika, s različitih strana svijeta. Prikupljene materijale su objedinili u knjizi 'Rak dojke – napokon nada' (izdavač Omega lan) koja u svojih 79 poglavlja predstavlja vrijedan izvor podataka o nalazima mikotoksina u različitoj hrani, piću i cigaretama. Autori nam kroz knjigu otkrivaju da mikotoksini mogu uzrokovati rak i niz drugih bolesti, otkrivaju nam koja je hrana zagađena gljivicama i mikotoksinima te time može uzrokovati ili poticati razvoj raka. Pišu i koja hrana je slobodna od gljivično-mikotoksinskog zagađenja ili ima protugljivična svojstva te time sprečava razvoj raka. Sve njihove tvrdnje argumentirane su provedenim istraživanjima.

Tako je primjerice poznato da se rak 'hrani šećerom' - već su i ranija istraživanja pokazala da stanice raka imaju ekstremno veliku potrebu za šećerom. Dobro je poznata i dokumentirana činjenica da će oboljelima za izlječenje pomoći hrana lišena prerađenog šećera (npr. uljno-proteinska prehrana doktorice Johanne Budwig, Gersonova dijeta itd.). Nutricionistička istraživanja izložena u knjizi pokazuju povezanost šećera s pojavom raka dojke, pokazuju kontaminiranost šećera kancerogenim mikotoksinima te sposobnost mikotoksina iz šećera da potiču rak (laboratorijski pokusi na štakorima). Saznajemo da je već šećerna trska, odnosno repa, zagađena gljivicama i mikotoksinima te da radnici koji rade sa šećernom trskom imaju veću incidenciju raka. Sve to podržava tvrdnju da šećer može uzrokovati, a zatim i hraniti rak dojke.

Za duhan također znamo da uzrokuje rak, među ostalima i rak dojke. Ono što nije u potpunosti objašnjeno je mehanizam uzrokovanja, osobito zato što svježe lišće duhana ne uzrokuje rak. Također je ostalo neobjašnjeno kako udisanje dima cigareta uzrokuje vrste raka koje nisu na plućima. Očigledno je u cigaretama nešto što se apsorbira u krv te putem krvi dolazi u ostale organe. Proizvođači cigareta su proglasili poslovnom tajnom sastojke koje dodaju kako bi pripravili duhan za cigarete.

Autori knjige su doznali da se dodaje kvasac i šećer kako bi duhan fermentirao u oblik u kakvom ide na tržište. Kvasac i šećer su promotori rasta gljivica i također povećavaju stvaranje mikotoksina. Alkohol se isto nalazi na listi hrane za koju znamo da ne spada u zdravu. Alkohol je proizvod gljivičnog vrenja, tj. alkohol je mikotoksin. U istraživanjima je ustanovljeno da je unos alkohola povezan s pojavom raka dojke.

Postoje one vrste hrane čiji su rezultati istraživanja o povezanosti s rakom nedosljedni, tako da vlada posvemašnja zbunjenost u vezi uloge pojedine hrane u razvoju raka. Autori nam i ovdje daju objašnjenje. Dobar primjer je mlijeko. Mlijeko uzrokuje rak dojke u većini istraživanja, dok je nasuprot tomu nekoliko nalaza istraživanja iznijelo da mlijeko štiti od raka dojke. Očigledno je da to nije mlijeko samo po sebi.

Mlijeko nije sposobno uzrokovati bolest bilo koje vrste jer ono je najzdravije od sve hrane namijenjene prehrani novorođenih sisavaca. Radi se o nečemu što je ponekad prisutno u mlijeku. Hrana za mliječna goveda, osobito ona lošije skladištena, često je zagađena mikotoksinima, koji posljedično završavaju u mlijeku. Dokazana je prisutnost mikotoksina u mlijeku, koja varira ovisno o vrsti hrani koja se daje životinjama. Nadalje, put mlijeka od krave do police dućana je dug i mlijeko se može različito kontaminirati. Proizvođači mlijeka se oslanjaju na pasterizaciju i ostale metode na osnovi visoke temperature kod mlijeka i mliječnih proizvoda. Takve metode ne uklanjaju mikotoksine koji su bili u mlijeku ili koji su naknadno uneseni u mlijeko.

Problem gljivično-mikotoksičnog zagađenja na koji nas upozoravaju autori je najveći kod skladištene, sušene i fermentirane hrane, koja se danas obilato koristi u suvremenoj prehrani.

Kako od tog zagađenja zaštititi sebe i svoju obitelj? Rješenje je u pravilnom odabiru hrane. Primjer je zamjena šećera medom. Med ima snažna protugljivična i protutumorska svojstva. Med sprečava rast gljivica i stvaranje mikotoksina, što je ustanovljeno u raznim istraživanjima. Slična svojstva imaju i neke druge namirnice poput brokule, češnjaka i drugog. Autori nam daju spisak hrane koja ima protugljivična/antimikotoksinska svojstva savjetujući da je uzimamo u cilju prevencije bolesti.

Dr. Antonio V. Costantini zaključuje u svojim knjigama da svaka mjera, terapija ili lijek koji je pokazao učinkovitost u svladavanju raka ima protugljivično odnosno antimikotoksinsko djelovanje.