Davno se smatralo da je ADHD poremećaj koji imaju samo djeca, a danas se zna, kazala je Vesna Hercigonja Novković da je to poremećaj koji mogu imati odrasle osobe. Dodaje kako mnoga djeca koja imaju ADHD nikada zapravo ne prerastu ADHD kako se prije smatralo pa se se 20 godina može na neki način dobiti ADHD.

Kao najčešće simptome navela je hiperaktivnost, impulzivnost i nepažnju. Hiperaktivnost znači motorički nemir, nevoljke pokrete. Ne možemo gledati jedno dijete s ADHD-om i njegovu motoriku kao i nekakvog vrlo uspješnog sportaša koji je stalno u pokretu. Motorika kod ADHD-a je nesvrsishodna - trčat će okolo, penjati se posvuda, dirat će sve, ako neće moći ništa, makar će cupkat nogama, micati rukama. Ti pokreti nisu svrsishodni, ali tijelo ima stalnu potrebu za pokretom. Impulzivnost znači da ne može čekati na red, kada diže ruku u školi istovremeno i kaže odgovor, ne može čuti pitanje do kraja i već misli da zna pa odgovara itd. Jedno pomanjkanje strpljenja i opće kontrole nad samim sobom', rekla je psihoterapeutkinja i autorica knjige 'ADHD - od predrasuda do činjenica'.

Rekla je da svako dijete ima jako dobru pažnju. Međutim, da je pažnja ADHD osoba usmjerena na sadržaje koji njih zanimaju, a ne na sadržaj koji se očekuje da bude u fokusu njihove pažnje te da se ADHD dijagnosticira u suradnji s roditeljima i s okolinom djeteta i više manje prisutan u svim sredinama funkcioniranja osobe. Kad je riječ o nasljednosti može ju se gledati u dva smjera.

'Jedno je sama genetika, dakle roditelj ima ADHD ili ne mora čak ići s roditelja na dijete. Kod mog djeteta konkretno, ja nemam ADHD, ali moj brat ima. Dakle, po toj liniji može ići i široj obitelji. Može biti nasljedno i imitacijom. Imam iskustvo u kojemu najstarije dijete ili srednje dijete u obitelji ima ADHD, a mlađe nema, ali ima obrazac ponašanja koje je pokupilo od starijeg djeteta ili od roditelja', objasnila je Hercigonja-Novković.

Komplikacije koje ADHD može izazvati često idu, ističe psihoterapeutkinja, s komorbidnim poteškoćama. Kod ADHD-a to su najčešće, gledajući po rasponu godina, poteškoće u učenju i poremećaj u ponašanju kod mlađe djece, a onda što oni idu stariji imamo psihičke tegobe kao što su nisko samopouzdanje, anksioznost, depresija, loša slika o sebi.

Savjetuje da se s djecom razgovarati o tome, ne stavljati u patologiziranje tipa - 'ti si bolesna, nisi normalna, ne možeš ili nećeš nikada moći'. U svijetu je, ističe psihoterapeutkinja, broj jedan farmakološka terapija.

'U Hrvatskoj to nije uopće toliko uvriježeno. Uvijek znamo da postoje lijekovi za to, ali oni su samo nekakva podrška ako je to zaista potrebno. Većina roditelja bira ne izložiti dijete farmakološkoj terapiji već - pod brojem jedan je psihoedukacija, edukacija roditelja, edukacija nastavnika, modifikacija ponašanja. Postoji paradoks kod ADHD-a – oni izgledaju jako nabrijano i jako ubrzano, međutim, njihova motorika je ubrzana, a njihova kognicija je mrvicu usporena. Oni zapravo trebaju usporiti da bi se spojila njihova kognicija i njihova motorika', rekla je Hercigonja - Novković.