Ima očeva koji im čitaju sms poruke u mobitelima i majki koje pretražuju ladice u kući u potrazi za informacijama o prijateljima svoje djece ili o tome koje videoigre igraju.

Postoje čak i roditelji koji pod lažnim identitetom ulaze u internetske chat sobe kako bi doznali što im rade djeca, a ima i roditelja koji prate djecu kad se odlaze naći s prijateljima.

Umjesto toga, bilo bi bolje da očevi i majke postave granice i odrede pravila kojih se djeca trebaju držati, a djeca bi trebala pronaći način da zadrže dio privatnosti i spriječe roditelje da im se previše miješaju u živote, drže stručnjaci.

'Mladi ljudi imaju pravo na privatnost', rekla je Beate Friese koja radi na dječjem telefonu u Njemačkoj i dodala: 'Imaju pravo na privatnost dopisivanja, uključujući pisma, elektroničku poštu i SMS poruke te naravno, na privatnost svojih dnevnika.'

Otvaranje i čitanje tih poruka je zabranjeno. 'Kad postoji povjerenje, nema potrebe za zaključavanjem ladica ili otvaranjem tajnih pretinaca, kaže Friese.

No, njezino iskustvo govori kako to nije slučaj pa ponekad prima pozive mladih ljudi koji se zatvaraju u svoje sobe jer više ne vjeruju roditeljima.

Roditelji, u isto vrijeme, na povučeno ponašanje svoje djece reagiraju nepovjerenjem i tako se krug zatvara.

'Prije nego situacija eskalira do te mjere da se vrata moraju razvaljivati, roditelji i djeca moraju naći vremena za razgovor', rekla je Friese te naglasila: 'Što je prije i što otvorenije moguće.'

Iskren razgovor pomaže u definiranju stajališta i uklanja nerazumijevanje. Možda je razlog zašto je mama bila u djetetovoj sobi čišćenje, a ne špijuniranje. Možda je otac bio samo znatiželjan kada je pregledavao SMS poruke, no nije išao dalje od otvaranja inboxa.

'Djeca moraju jasno reći što im smeta i što smatraju zadiranjem u privatnost', kaže Marthe Kniep, kolumnistica u jednom njemačkom časopisu.

Kada je to svima poznato, obitelj se može dogovoriti oko određenih pravila. Primjerice, uvesti zaporku za zajedničko računalo, ključ za dječju sobu ili barem odrediti neki prostor gdje će djeca biti 'zaštićena' od znatiželjnih očiju ili ruku.

Ako roditelji i dalje budu njuškali, dijete će moći postaviti pitanje zašto mu se ne vjeruje i čemu zabrinutost roditelja, kaže Kniep.

Nedostatak povjerenja može se odraziti na ponašanje djece. Netko nepouzdan ili tko stalno laže, gubi kredibilitet. Djeca mogu eliminirati zabrinutost roditelja tako da prijatelje dovedu doma i jasno pokažu o čemu pričaju na internetskim brbljaonicama, predlaže Kniep.

Većina roditelja špijunira zbog nesigurnosti, ističe psihijatar Urlich Gerth iz njemačke udruge za obiteljsko savjetovanje i savjetuje djeci da budu otvorena.

'Što više djeca pričaju s roditeljima, roditelji se manje oslanjaju na nagađanja', kaže on.

Djeca koja osjećaju da im roditelji više ne vjeruju moraju to jasno izraziti. To zahtijeva hrabrost i vještinu, jer su roditelji, ipak, za njih autoriteti.

'Najbolje je pričekati da se prašina slegne te u miru i tišini osmisliti komunikacijsku strategiju', rekao je Gerth. Ako roditelji ničim ne pokažu da žele razgovarati, djeca bi trebala potražiti savjet, a dječji telefon jedno je od mjesta gdje bi ga mogli dobiti.