Na svoj bi imendan 6. prosinca, prema jednoj legendi, sv. Nikola svraćao do obližnjeg sela i uveseljavao dječicu koja nisu odrastala u izobilju. Iako im roditeljske ljubavi, prijatelja i hrane nije nedostajalo, oskudijevali su s igračkama i obućom. Čizmice koje su inače brižno čuvali, dječica bi u večer prije Nikolinog imendana posebno ulaštila i stavila na prozor, a u njima bi ih ujutro dočekala drvena igračka koju je napravio Nikola. Kad je ostario i onemoćao, brižne majke nastavile su tu tradiciju, stavljajući u čizmice što su našle u kući, jabuke, orahe ili bombone.

Prema drugoj legendi, koja ima dva završetka, u blizini Nikoline roditeljske kuće živio je nekad bogat čovjek koji je izgubivši carsku službu izgubio i sav imetak. Imao je tri kćeri za udaju, a kako nije imao za miraz, nesretnik je odlučio zaraditi na njihovoj ljepoti i mladosti.

Želeći sačuvati čast i poštenje, djevojke su se pomolile Bogu da ih izbavi toga zla, a to je čuo sv. Nikola i odlučio pomoći. Prišuljao se noću do njihove kuće i kroz prozor ubacio u platno umotanu vrećicu punu zlatnika. Kad je ujutro našao novac, otac opremi jednu kćer i da joj miraz da se časno uda. Situacija se ponovila i sa drugom kćeri, a kad je na red došla i treća, nesretni je otac želio razotkriti dobrotvora pa ga je u zasjedi čekao nekoliko noći.

Prema jednom završetku ove legende, kad je ubacivao svoj dar i za najmlađu kćer, sv. Nikolu je uspio zaskočiti otac djevojaka i prepoznati, a iako ga je Nikola zaklinjao da šuti, sretni je otac po cijelom mjestu razglasio sretnu vijest.

Prama drugom završetku, sv. Nikola je primijetio da ga otac djevojaka sačekuje pa se popeo na krov i zlatnike ubacio kroz dimnjak. Upali su u čarape koje su se sušile na otvorenom ognjištu i stoga danas sv. Nikoli ostavljamo čarape ili čizmice da ih napuni. U ovoj legendi neki pronalaze i tumačenje zašto Djed Mraz poklone spušta kroz dimnjak.

Otkuda sv. Nikoli zlatnici za miraz djevojkama?

Sv. Nikola je rođen u 3. stoljeću u gradu Patari u Maloj Aziji. Njegovi bogati roditelji dugo nisu mogli imati djece, a kad im je Bog napokon uslišao molbe i kad su dobili sina, nazvali su ga po njegovom stricu koji je bio biskup u Miri. Uskoro mu umiru roditelji te ostaje sam. Želeći širiti ljubav i dobrotu, Nikola postaje svećenik, a kad mu je nedugo zatim umro i stric, biskup Mire, svi su vjerovali da će ga Nikola naslijediti.

Što zbog skromnosti koja ga je krasila, što zbog straha od velike časti, Nikola bježi u Palestinu i nastavlja živjeti samačkim životom. Biskupom je ipak postao, i to kad se nakon nekoliko godina, upravo u trenutku kad je umro biskup koji je naslijedio njegovog strica, vratio iz Palestine. Od tada je dane provodio šireći vjeru i pomažući nevoljnima, a noći u molitvi.

Čudotvorne moći sv. Nikole

U svom životu sv. Nikola se uvijek borio protiv nepravde i za ljubav prema bližnjemu u kojem je prepoznavao Boga. Umro je 6. prosinca 343. godine i pokopan u Miri, gdje se i danas nalazi sarkofag u koji je nekoć bilo položeno njegovo tijelo.

Danas se njegove relikvije nalaze u talijanskom Bariju, kamo mu je tijelo bilo preneseno 1096. godine. Kad su njegov rodni kraj u svojim osvajanjima zauzeli Turci, sv. Nikola se javio u snu jednom svećeniku iz Barija sa željom da mu tamo prenesu tijelo. Njegovi se posmrtni nalaze u velebnoj crkvi koje je podignuta i posvećena u čast sv. Nikoli.

Osim što je prema narodnom vjerovanju svojim blagoslovom spasio dijete kojemu je zapela riblja kost u grlu, zbog čega ga nazivamo zaštitnikom djece, sv. Nikola je činio i druga čuda. Smatra ga se i zaštitnikom mornara jer je jednom prilikom smirio uzburkano more.

Grad Komiža na svetog Nikolu obilježava Dan grada, u sklopu koje se održava jedriličarska regata sv. Nikole, a uz dan zaštitnika mornara i putnika veže se i stoljetni običaj paljenja obrednog ognja. Za spas svih brodova i mornara svijeta, Komižani i sudionici regate ispred župne crkve Svetog Nikole spaljuju svoje stare drvene barke.