Najmlađi članovi obitelji diljem svijeta s nestrpljenjem su dočekali jutro 6. prosinca kako bi provjerili što im je točno omiljeni svetac ostavio u očišćenim čizmicama i čarapicama. U većini njih zasigurno su se našle i šibe, koje je ostavio Krampus i to s namjerom...
Početkom prosinca svake godine djeca diljem svijeta s nestrpljenjem čekaju 6. prosinca, tradicionalni kršćanski blagdan svetog Nikole, kada svoje očišćene čizmice ili čarapice stavljaju na prozore i iščekuju slatke poklone.
Ovaj svetac rođen je u gradu Patari u Maloj Aziji u 3. stoljeću u bogatoj obitelji. Njegovi roditelji nisu dugo mogli imati djece, stoga su od Boga zatražili malog dječaka koji je ime dobio po svom stricu, biskupu Nikoli. Roditelji mu ubrzo umiru, a Nikola postaje svećenik želeći širiti ljubav i dobrotu.
Nakon smrti strica, kada su mnogi mislili da će on postati novi biskup grada Mire, bježi u Palestinu te je živio samačkim životom. Prema narodnom vjerovanju, činio je čuda, a zaštitnik ribara i mornara postao je jer je, baš poput Isusa, smirio uzburkano mire. Isto tako, Nikola je zaštitnik djece, a tijekom cijelog svog života borio se protiv nepravde.
Legenda kaže kako je u blizini roditeljske kuće svetog Nikole živio čovjek koji je izgubio carsku službu, ali i sav svoj imetak. Zbog toga nije mogao dobro udati svoje tri kćeri jer im nije mogao dati miraz. Stoga je odlučio trgovati njihovom ljepotom i mladošću kako bi zaradio.
Tri djevojke odlučile su se pomoliti Bogu da ih izbavi od tog zla te spasi njihovu čast i poštenje. Nikola je doznao za to i pod okriljem noći uzeo tri vreće i u svaku stavio zlato. Vreće je bacio pred prozor djevojaka koje su se tako napokon mogle udati.
Kada se spominje sveti Nikola, uz njegovo se ime dodaje i Krampus, koji je zapravo ostatak poganske tradicije i predstavlja suštu mu suprotnost. Dok je Nikola dobrotvor i svjetlost, sve ono loše predstavlja Krampus.
Krampus je rogata antropomorfska spodoba, a njegovo podrijetlo veže se uz alpske kulture, Austriju i Bavarsku. Odlikuju ga krvave oči, izobličeno lice, dlakavo tijelo i veliki rogovi, a njegova pojava straši djecu.
Upravo se on koristi za plašenje djece, osobito one živahnije i zločestije, da na svetog Nikolu u njihovoj čizmici neće biti poklon, već šiba, kao opomena za njihovo ponašanje. Iako ga je Crkva službeno zabranila u 12. stoljeću, tradicija nije ugašena, a ukrašene srebrne ili zlatne šibe udomaćile su se u većini domova u kojima se nalaze djeca.