Koja je bila vaša prva uloga i u kakvom vam je sjećanju ostala?
Moja prva uloga, još dok sam bila mala, bila je uloga kapetana Johna Piplfoksa u jednoj dječjoj predstavi. Prva profesionalna uloga bila je u HNK u Rijeci, 1998. Glumila sam Gloriju u istoimenoj drami Ranka Marinkovića. Bila je to moja prva velika uloga, a još mi i danas nije jasno kako su mi tako mladoj dali tako veliku ulogu.

Jeste li odmalena znali da ćete biti glumica?
Nisam! Bavila sam se glumom, ali nisam mislila će od toga biti nešto ozbiljno. Mislila sam da ja to ne mogu, da to nije za mene. No voljela sam se igrati time jer smo u srednjoj školi stalno nešto glumili i imali dosta kreativne satove književnosti. Profesorica književnosti predložila mi je da se okušam u glumi i upišem akademiju. Kada sam na završetku srednje škole to rekla roditeljima, jako su se prepali za mene i moju egzistenciju. Zatim sam upisala engleski i talijanski u Zagrebu, ali sam upala i na akademiju. Želje su mi bile maglovite, tako da se ovo dogodilo putem. Da se nisam uspjela iz prve upisati na akademiju, mislim da ne bih imala hrabrosti pokušati ponovo. Možda bih tada bila profesorica engleskog i talijanskog.

Birate li uloge sličnije vašem karakteru ili one koje su vam čista suprotnost?
Glumci su najamni radnici, nekad glumiš ono što ti se da, a vrlo je malo prilika birati nešto što želiš raditi. Lijepo je što imam tu poziciju da mogu tu i tamo birati. Naravno da biraš ono što te intrigira, što te zanima, problem s kojim bi se htio baviti, nešto što bi htio ti reći svijetu kao taj lik. No, na neki način, ako voliš taj poziv, onda uživaš taman i da glumiš telefonski imenik!

Je li Vam se bilo teško uživjeti u ulogu Ksenije Radajeve u melodrami 'Bobočka'?
U godinu dana rada na predstavi bilo je dosta proba i prilika da razmišljam o njenom zanimljivom, egzotičnom i kontradiktornom životu. Tako sam je na neki način zavoljela, prigrlila i mislim da sam na sceni obranila tu njenu potrebu za slobodom I sretnim životom. Ulazeći u njen lik, počela sam je shvaćati. Živjela je svoju filozofiju bez obzira što ju je ta filozofija na kraju došla glave, ali barem je do kraja bila iskrena.

Predstavu ste radili samostalno?
Ne baš samostalno. Naime, malo kazalište Moruzgva osnovala sam prije pet godina, a predstava 'Bobočka' je njegova četvrta premijera. Prvu predstavu - 'Gola u kavezu' - jako su zavoljeli i kritika i publika, što dokazuje i velik broj izvedbi, preko 100 puta. U njoj tri ženska lika u tridesetim godinama prikazuju ženske probleme: strahove od usamljenosti, vezivanja, majčinstva, karijere, nesretnih ljubavi… i sve to na jedan smiješno-gorki način. Mislim da smo pogodili tipove žena i pitanja koja ih muče. To je i tipično za kazalište 'Moruzgva' - polazište je uvijek žena i progovaranje o svijetu kroz ženske oči. O tome govori i predstava Bobočka jer su žene u Ksenijino vrijeme bile tretirane neravnopravno, gotovo kao objekti, dok je ona živjela kao pravi subjekt.

Nalazite li sličnosti sa samom sobom u Ksenijinim liku?
Moram priznati da sam manje hrabra nego Ksenija Radajeva, ali sviđa mi se njena težnja prema sreći. Mislim da bi svaka žena željela živjeti u njenoj koži barem na jedan dan, ali, naravno, ne bi imala hrabrosti da tako proživi cijeli život. Isto tako bi i svaki muškarac želio biti barem jedan dan biti s takvom ženom, iako je to dosta pogubno, kao što se i vidi u predstavi. Evo, i ja bih željela živjeti kao Ksenija Radajeva barem na jedan dan.

Da možete birati, biste li promijenili profesiju kojom se bavite?
Ne i zato se već 20 godina bavim tim poslom koji mi je donio puno lijepih trenutaka i iskustava. Najvažnije mi je da moja obitelj i ja možemo živjeti od mog zanimanja. Naravno, uvijek je tu želja da dobiješ Oscara, ali mislim da se, u ovim hrvatskim prilikama, osjećam ispunjenom i realiziranom u poslu, a to je najvažnije.

Koji vam je najdraži trenutak u karijeri?
Definitivno uspjeh predstave 'Gola u kavezu'. To je prva predstava koju sam radila. Imalo smo probe po dnevnim boravcima u privatnim kućama, radili smo po cijele dane i nismo ni sanjali da će predstava biti tako uspješna. Igramo je već četiri godine, a dvorane su još uvijek pune ljudi koji skandiraju… To je stvarno prekrasno.

Neka zanimljiva anegdota?
Uh, koliko ih je bilo… Mene je lako nasmijati na sceni. Kad smo izvodili komediju 'Što je muškarac bez brkova?' kolege su me stalno nasmijavale, a jednom sam čak morala otići sa scene jer sam prasnula u smijeh. Kasnije smo mi njima vraćali milo za drago!

Imate li neku ulogu koja vam je posebno prirasla srcu, u kojoj ste se najbolje osjećali?
Joj, to vam je kao da me netko pita koje mi je dijete najdraže! Nepravedno je u tom smislu govoriti o ulogama. Citirat ću kolegu Ivu Gregurevića: 'Svaka sljedeća mi je najdraža.'

254121,251747,228513,222562
Glumili ste u mnogo kazališnih predstava, ali TV serija i filmova. Osjećate li se bolje u kazalištu ili na ekranima?
Glumačko umijeće kali se u kazalištu, a tamo se bruse talent i vještina. To se onda 'prodaje' na velikim i malim ekranima. Ja osobno volim šarati, kada se umorim od televizije i filma, onda se malo vratim kazalištu. To je najljepše, kada možeš svaštariti.

Osjećate li još uvijek tremu prije nastupa?
Uvijek! Svaki put kada se pripremam za predstavu mislim si 'Bože, što meni ovo treba', ali mislim da kada neću imati tremu, da će to značiti da mi više nije stalo i da se tada treba prestati baviti glumom. Ako nema ljubavi to nema smisla. Trema je pozitivan faktor, donosi kontrolu nad onim što radiš i želju da budeš čim bolji.

Kakav je glumački život u stvarnosti? Je li on zaista glamurozan i blještav?
Onaj glamurozni dio i pojavljivanje u medijima je ono što prodaje projekt na kojem se radi. Glumački posao težak je psihički i fizički. Ne mislim da je teži ili lakši od drugih poslova, ali se itekako moraš namučiti. Snimanja znaju trajati i po 12 sati u komadu, često putuješ i ne vidiš djecu, a tu su i naporne pripreme. Recimo, 'Bobočku' sam pripremala godinu dana, što je ogroman projekt, i teško je čuti kada netko kaže: 'Ma dobro' ili 'Nije to baš dobro...' To je po meni najgori dio posla, no svatko ima pravo pogledati predstavu i reći svoje mišljenje. U svaku je ulogu uloženo puno truda, želja i nadanja, pa nije uvijek lako čuti kritiku kad uložiš cijelog sebe u ulogu. A, s druge strane ljudi te vole, pa ti znaju prići na cesti I reći da si im super! Sve ima svojih mana i vrlina. A što se tiče glamuroznog života, lijepe i skupe dizajnerske haljine samo posuđujemo promovirajući njihove dizajnere. Za ove hrvatske prilike, ja živim normalno, a ne nekim glamuroznim životom.

Što je potrebno za uspjeh?
Prvenstveno – imati san! Osim želje za uspjehom potrebno je jako puno rada i truda. Nešto i talenta, ali i puno upornosti.

Za kraj, zrnce mudrosti od vas. Što biste poručili mladim glumačkim nadama koje se možda nalaze u našoj školi, a i šire?
Treba imati malo dara, puno volje i predanosti, ali i obrazovanja. Potrebno je jako puno čitati. Dakle, ako želiš biti glumac moraš biti vješt, obrazovan, uporan i - voljeti ono što radiš.

Lucija Sukalić, X. gimnazija, 4. razred
Intervju je objavljen u školskom časopisu CENER